Europska zajednica je već 1955. godine uvidjela potrebu stvaranja zajedničke visokoobrazovne politike kako bi se bolje iskoristio europski intelektualni i znanstveni potencijal te kako bi se taj potencijal približio potrebama gospodarstva. Prva faza razvoja zajedničke visokoobrazovne politike u šezdesetim godinama 20. stoljeća obilježena je pokušajem pronalaženja adekvatnog institucionalnog okvira za promicanje visokog obrazovanja na razini Europske zajednice. U drugoj fazi u sedamdesetim godinama suradnja na području visokog obrazovanja priznata je kao zajednička politika za koju institucije EZ-e mogu formirati određene aktivnosti te je definiran potreban administrativan aparat unutar Europske komisije. Uspostavljeni su oblici suradnje koji su istovremeno predmet odlučivanja svake članice te aktivnost na razini EZ-e koja može dodatno unaprijediti kvalitetu i služiti kao nadopuna nacionalnim aktivnostima. U zadnjoj trećoj fazi od 1985.–1993. godine osigurana je široka podrška za pravovaljano donošenje odluka o visokom obrazovanju na razini EZ-e. Europsko vijeće je 1987. godine odobrilo ERASMUS program čime je završen ciklus nastajanja visokoobrazovne politike na razini EZe. Ovaj model nastajanja i kreiranja visokoobrazovne politike unutar EZ-e značajan je jer pokazuje na koji je način moguće ideju pretočiti u zajedničku politiku EZ-e, uz istovremeno očuvanje i poštivanje sveučilišne autonomije i nacionalnog suvereniteta. Suradnja na razini EZ-e pokazala se puno dinamičnijom i efikasnijom od međuvladine suradnje. To je otvorilo put nastanku i razvoju Bolonjskog procesa krajem 20. stoljeća. Europska unija je dobila pomoćnu i nadopunjavajuću ulogu u visokom obrazovanju jer su glavne kompetencije i dalje ostale na državama članicama.