U svome tekstu analiziram djelokrug melankolije i melodrame u filozofiji Stanleyja Cavella, kao sinthome onoga što filozofija teži ustrojiti kao memoriju. Ta se analiza oslanja na novelu Pismo nepoznate žene Stefana Zweiga, koju Cavell u knjizi Sporne suze izrijekom isključuje iz vlastite analize toga problema, premda cijelu studiju osovljava oko istoimenog filma Maxa Ophülsa, snimljenoga prema Zweigu. Uzimajući to isključenje kao pretpostavku za diskusiju o Cavellovu tretmanu rodnoga mjesta i porijekla, prije svega u Austinu ali i u Derridi (u Filozofskim pasažima), ovdje predlažem dekonstrukciju one pozicije u recentnoj filozofiji gdje naslijeđe i memorija, čak i kad se pozivaju na problem tehnike, još računaju sa spregom politike i identiteta.