Unatoč sve većem broju informacija o utjecaju ljudi na riječne i morske ekosustave te potrebi za radom na održivoj budućnosti, sudjelovanje djece u akcijama za zaštitu vodenih staništa i dalje je skromno. Iznimno je važno da odgojitelji potiču odnos djece rane i predškolske dobi prema slatkovodnom i morskom okolišu kako bi mogli steći vještine i dispozicije da postanu „pokretači promjena“ za okoliš. Pod vodstvom Deleuzovih ideja o bivanju i postajanju, kao i ekologija znanja, u ovom se radu razmatraju tri istraživačke studije slučaja iz Engleske, Sjedinjenih Američkih Država i Australije koje su istraživale načine na koje su se odgojiteljji koristili plovnim putovima kao mjestima učenja i poučavanja djece rane i predškolske dobi. Podaci su prikupljani etnografskim metodama promatranja i intervjua. Rezultati su pokazali da su odgojitelji takva staništa promatrali kao prostore na kojima se inicijative za održivost mogu osmisliti i uvrstiti u kurikul kao “mreže međusobne povezanosti”. Zaključujemo da ovo istraživanje ima potencijal povećanja razumijevanja nedovoljno iskorištenih pedagoških prostora, kao što su vode u prirodi i morska staništa, gdje je odraslima i djeci dopušteno da zajedno uče kako bi njegovali intimniji odnos prema zemlji.