Rad Tadeusza Różewicza kao prevoditelja ograničen je na tek nekolicinu uspješnih pokušaja. Prevodio je pojedinačne pjesme češkoga pjesnika Jana Pilařa, srpskih pjesnika Vaska Pope i Miodraga Pavlovića, mađarskoga pisca Sándora Petőfija i Dragutina Tadijanovića. Prevedene pjesme nekadašnjih jugoslavenskih autora bile su uronjene u poeziju kulture, pjesme fokusirane na „svjetlu stranu“, ali ne bez referenci na mračniju stranu postojanja, pjesme koje su pune povjerenja u smislu da se okreću prema budućnosti s nadom, pjesme „pomirene s ranom“. Tadijanovićev Prsten ponudio mu je priliku izraziti neke stavove koje je, unatoč veličini njegovih vlastitih sumnji, smatrao vrijednima izražavanja ili barem razmatranja. Njegov prijevod pjesme Prsten može se i treba čitati kao namjerno posuđeni citat.