U ovome radu kritičkim čitanjem rane esejistike koja razmatra fotografiju kao fenomen uspostavljaju se najvažnija tematska čvorišta ranoga fotografskog diskursa. Obuhvaćen je korpus članaka o fotografiji objavljenih u jugoslavenskoj, mahom hrvatskoj, periodici od početka 20. stoljeća do 1941. godine, i to velikim dijelom upravo u časopisima specijaliziranima za fotografiju, kojima se posvećuje posebna pozornost. Odabrani su članci u kojima se prelamaju pojave i podjele prisutne na hrvatskoj foto-sceni obilježenoj snažnom polarizacijom između profesionalnih i amaterskih fotografa, a koji razmatraju fotografiju kao kulturni, društveni ili ideološki fenomen, bave se pitanjem prirode fotografije kao umjetnosti odnosno tehnologije, te uspostavljanjem hijerarhije vrijednosti fotografskih žanrova, pri čemu se uklapaju u trendove na europskoj i svjetskoj fotografskoj sceni. Unatoč činjenici da su se u promatranom razdoblju autori tekstova još učili pisati o fotografiji, bavili se definiranjem subjekta i lociranjem središnjih problema te tragali za prikladnim metodologijama, riječ je o pionirskom djelovanju i upravo će te rasprave postaviti temelj i okvir razvoju suverenog suvremenoga fotografskoga diskursa.