Polazeći od u nas dobro poznatog preemptivnog statusa primarnog i sekundarnog zakonodavstva EU, autorice razmatraju probleme s kojima se suočavaju države članice u odnosu na parlamentarni nadzor nad nacionalnim egzekutivama. Identificirana su dva problema: uloga i položaj nacionalnih parlamenata u kreiranju sekundarnog zakonodavstva te obveza primjene istog koja se u državama članicama, u pravilu, odvija putem zakonodavne delegacije. Autorice detaljno razmatraju parlamentarnu praksu četiri „stare“ države članice (Njemačke, Francuske, Italije i Ujedinjenog kraljevstva) kako bi ukazale na nužnost kvalitativnih izmjena u parlamentarnoj praksi Hrvatskog sabora. Dodatno se analizira suradnja parlamentarnih odbora nadležnih za pitanja EU (COSAC) te položaj nacionalnih parlamenata sukladno odredbama postojećih Osnivačkih ugovora, kao i Lisabonskog ugovora odnosno njegovih protokola. Iako se na europskoj razini položaj nacionalnih parlamenata u odnosu na sekundarno zakonodavstvo EU poboljšava, relativna snaga nacionalnih parlamenata i odgovornost za primjenu europskih propisa u velikoj mjeri ovisi o razvijenim nacionalnim pravnim mehanizmima i stupnju nacionalne parlamentarne kulture.