Uvjeti pod kojima žive stanovnici ruralnih područja, načini na koje iskorištavaju prirodne resurse i izgledi koje imaju za održanje u budućnosti uvijek su barem dijelom odraz politika nacionalnih vlada, politika ekonomskog i sektorskog razvoja Europske unije, te različitih procesa poput globalizacijskih. U radu se kroz ideju ekološke marginalizacije žele prikazati posljedice jačanja sprege između politike Europske unije, grčke vlade i domaćih grčkih proizvođača kroz razvoj intenzivne poljoprivrede. S obzirom da su mnogi prirodni resursi – tlo, voda i bioraznolikost – već postali dio proizvodnih sustava industrijske poljoprivrede, u radu se ta proizvodnja analizira kako bi se pokazalo da politike grčke vlade, pristup Europskoj zajednici 1981. godine, te načini lokalnog iskorištavanja tla najviše doprinose mogućim posljedicama za budući poljoprivredni razvoj. Iako postoje varijacije u učincima intenzivne poljoprivrede s obzirom na regije, pa neke ruralne regije imaju koristi od njenog razvoja, analiza upućuje na zaključak da ruralno stanovništvo i ruralne zajednice te građani periurbanih područja nose najveći teret proizvodnog sustava industrijske poljoprivrede. Jedan od glavnih razloga pronalazimo u postojećim „spregama“ unutar intenzivne industrijske poljoprivrede koje doprinose jačanju pritiska na ekološki integritet ruralnih područja, što pak dovodi do uništavanja okoliša i marginalizacije ili napuštanja poljoprivrede. Na kraju, u radu se analiziraju slučajevi Alternativnih agro-prehrambenih mreža (engl. Alternative Agro-Food Networks - AAFN) u Grčkoj kako bi se ukazalo na načine na koje je moguće razvijati socio-ekonomsku održivost i zdravlje lokalnih proizvođača i potrošača kao alternativu postojećem sustavu intenzivne agro-industrijske poljoprivrede koja dovodi do ekološke marginalizacije.