Sažetak Ovaj tekst bavi se problemima multikulturalizma i multikulturalnosti u postkolonijalnom okruženju koje pokušava dekodirati identifikacijske obrasce na temelju kojih se u sredini ‘prve’ i ‘druge’ kulture određuje pozicioniranja iz kojih se ‘priča’ zajednica, odnosno gdje se konstruiraju obrisi kolektivnog identiteta nacije (i iseljeničke zajednice). U tom smislu multikulturalizam se prikazuje kao politička praksa kontrole, a multikulturalnost kao stanje stvari na terenu, odnosno kao mjesto na kojem dolazi do sučeljavanja označiteljskih praksi i diseminacije koja uvjetuje nivoe razlike i razlikovnosti između dominirajuće zajednice unutar interesa koje se odvija proces uslojavanja jedinstva i iskoraka u drugo, odnosno u prostor etničke i etičke različitosti na temelju koje i opstoji koncept multikulturalnosti. Gledano iz perspektive postkolonijalne razlike ovdje se paralelno odvijaju dva procesa. S jedne strane u okviru matične kulture stvara se razlika koja se odnosi prema ishodišnim kulturama, odnosno onima koje su uvjetovale nacionalnu priču. S druge pak strane nacionalna kultura u drugoj sredini proizvodi se kao razlika u odnosu na kulturu domaćina prema kojoj teži razlikovnost multikulturalne drugosti. Dinamični odnos ne-pripadanja prema dvama kulturalnim obrascima, onom kulture domaćina i onom ishodišne kulture razlikovnosti, u središtu je ovog rada. Kultura i naracija priče o pri/povijesti razlike u odnosu na matičnu kulturu i kulturu koja okružuje izdvojenu kulturu razlike bitno utječe na autopredodžbe koje stvara takav izdvojeni korpus i heteropredodžbe koje on proizvodi u odnosu na druge i koji drugi, isto tako, proizvode u odnosu na njegovo ishodišno polazište. Svijest o tom procesu ne utječe samo na sliku ishodišne kulture o sebi samoj, već još jasnije ukazuje na mehanizme kojima ishodišna kultura proizvodi autopredodžbe i heteropredodžbe o sebi i drugima, pozicionirajući se na kulturološkoj mapi suvremenog globalnog svijeta koji, na površinskoj razini komunikacije, dokida razlikovnost. Upravo priča o kulturi razlike u većinskoj kulturi domaćina predstavlja pozitivnu potenciju u mogućoj priči o razlici koja, unatoč globalističkim procesima, stoji u temelju svake nacionalne kulture i njezina narativa, onog kojim ovaj definira vlastitu imaginarnu zajednicu. Tako druga Hrvatska u mnogome ukazuje na probleme definicije vlastita identiteta u ishodišnom prostoru razlikovnosti koji se, iz političkih nagovora i sustava aproprijacija, često ne problematizira kao prostor mogućeg dijaloga već se nameće kao monološko jedinstvo zajedništva, kako u priči o vlastitoj književnoj (umjetničkoj, kulturološkoj) produkciji, tako i u političkoj pragmatičkoj konsolidaciji nacionalnog (dogovorenog) narativa.