Reservatio casuum predstavlja dio pokorničke prakse koji se razvio tijekom srednjeg vijeka. Pojedini slučajevi savjesti najprije su bili rezervirani papi, a kada se, uslijed mnogobrojnih problema, takva praksa pokazala neprimjernom, prelazila je polagano na mjesne ordinarije. Oni su preko pokrajinskih sabora i dijecezanskih sinoda određivali koji slučajevi savjesti su rezervirani, a koji nisu. Zadarska crkva u tom kontekstu slijedi opću sinodalnu praksu i u radu se ukazuje na tri sinode koje su donijele odredbe o pridržanim slučajevima: prva je zasjedala 1598., druga 1663., a treća 1680. godine. Sinoda 1680. godine doslovno je preuzela onaj tekst koji donose sinodalni akti 1663. godine. Njihov prijevod na hrvatski jezik priređen je za one svećenike Zadarske nadbiskupije koji nisu dovoljno poznavali latinski jezik, a objavila ga je prije nekoliko godina Grozdana Franov-Živković. Popis rezerviranih slučajeva Zadarske crkve sadržajno se naslanja na odredbe prijašnjih sinoda i propisa Rimske kurije iz 1601., 1602. i 1661. godine: sinoda 1598. godine donijela je čak 28 rezerviranih slučajeva, dok ih je dijecezanska sinoda 1663. i ona 1680. godine nastojala umanjiti ujedinjujući na više mjesta dva u jedan rezervirani slučaj.