S gledišta muslimanske tradicijske intelektualnosti osnova odnosa među ljudima jest mir. Primjena sile se ne isključuje ako ne postoji ni jedna druga održiva alternativa za odbijanje nasilja. Utvrđeni su načini upotrebe sile i postupanja prema nasilniku. U Kur’anu Časnom izraz „mir“ (ar. silm), sa svojim izvedenicama, spominje se više od stotinu puta. Mir je izvorna i utočišna narav ukupnog postojanja. Sva kretanja i mnoštva svjedoče mir i jednost. Zato pojmu „mir“ u zemaljskim ili svjetskim kategorijama više odgovaraju pojmovi „sklad“ i „harmonija“. Svi pojedinačni odnosi – bilo oni između čovjeka i čovjeka, bilo između čovjeka i svijeta, bilo između čovjeka i društva – uvijek imaju jedan i isti mir po kojem jesu. Riječ „rat“ (ar. harb) s izvedenim oblicima spominje se u Kur’anu Časnom šest puta. Rat, kojim je ispunjena „ovosvjetskost“, remećenje je mira pa nije poželjan sam po sebi. On je zakonit samo kad se njime potvrđuje mir i pomaže istini protiv laži. U ratu se suprotstavljaju vojske a ne narodi i, stoga vodi se samo protiv onih koji sudjeluju u aktivnom neprijateljstvu. To se neprijateljstvo objektivno ograničava na ratište. Vrijeme trajanja rata je ograničeno ispunjenjem njegova cilja, a on je odbijanje agresije i obuzdavanje oholosti agresora