Rad se bavi novim izazovima koji su se od kraja sedamdesetih godina nametnuli suvremenoj sociologiji religije pod utjecajem značajnih promjena u suvremenom svijetu i posebno u zemljama u tranziciji. To su promjene koje je Berger opisao kao pomak od krize religije ka klizi sekularnosti i koje su se zatim opisivale kao zaokret od sekularizacije društva k desekularizaciji, od zalaza svetog k obnovi svetog, kao trend politizacije religije i religizacije politike. U traganju za plauzibilnim teorijskim okvirima za interpretaciju promjena, ponajviše i ponajprije u postkomunističkoj tranziciji, u nekim se društvima sugerira da je taj okvir moguće razložito oblikovati kombinirajući pristupe koje su naznačili P. Michel, ukazujući na protuslovnu narav uloge religije u postkomunističkoj tranziciji, i G. Guizzardi s njegovom tezom o tome da je na djelu zapravo proces razmjene političkih dobara i kapitala za religijska dobra i kapital i to ponajprije u svrhe legitimizacije i političke mobilizacije. U zaključku se postavlja pitanje što leži u pozadini takve razmjene te se zaključuje da u toj pozadini stoje dva bitna deficita. Na prvom mjestu stoji deficit legitimiteta tekuće politike koja ga ne uspijeva osigurati ni striktnim poštivanjem demokratske procedure niti skladom između sistemskih inputa i outputa i, na drugoj strani, stoji deficit obnoviteljskih poticaja čisto religijske naravi i na temelju čisto religijskih motivacija.