Rad prati tridesetogodišnju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primijenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilježena turbulentnim preokretima. Reaganova protuteroristička strategija iz 80-ih godina prošlog stoljeća uvelike je obilježena, i u jednu ruku određena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima ponašanja. Raspadom Sovjetskog Saveza dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oružje za masovno uništavanje (OMU), te se priključio međunarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalističke premise otvorenog tržišta i međunarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodišnji strah (i predviđanje) se ostvario – saveznici su izvršili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspješno prilagođavao zahtjevima međunarodne zajednice primjenom quid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira ograničenih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okruženje u kojem jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija.