Cilj je ovoga rada pod svjetlom antropologije istražiti važnost simbola kruha u činu euharistijskoga blagovanja. Uzimanje hrane, jedenje, blagovanje, sastavnica je života svakog bića, bez koje ono ne može opstati. Hranom se uspostavlja komunikacija među ljudima, osobito u zajedničkom objedu, gdje se prenosi čitav niz izričito formativnih poruka koje se blagovanjem usvajaju. Antropološko promatranje simbola euharistijskoga kruha nalaže propitivanje njegova značenja u suvremenom svijetu kako bi što vjernije komunicirao i sa što većom uvjerljivošću prenio informaciju koju u liturgiji naznačuje i kao simbol prenosi. Simbol u liturgiji pretpostavlja antropološku dimenziju znaka kako bi na njoj gradio govor o svetomu i mogao uspostaviti razgovor između čovjeka i Boga. Autor, na temelju pastoralne prakse, upućuje na neke od razloga oslabljenosti znaka kruha u euharistijskom slavlju te daje mogućnosti ispunjenja i davanja tona suvremenosti tom sakramentalnom znaku uporabom euharistijskoga kruha koji bi i stvarnije bio nalik kruhu, a ne oblati, kako je to moguće vidjeti u euharistijskim susretima prve Crkve. U članku se daje i nekoliko prijedloga za bolju pastoralnu i katehetsku praksu u svrhu poboljšanja shvaćanja kruha kao simbola u euharistijskom slavlju.