Proučavanje metafore i metonimije kao poticaja u procesu imenovanja rijetko je bilo predmetom interesa tradicionalne lingvistike, pa ni onomastike. U ovome se radu pokušava sažeto izložiti nov pristup tomu problemu sa stanovišta kognitivne lingvistike, osobito u odnosu na tradicionalna tumačenja metafore u procesu imenovanja. Osobit doprinos kojim je kognitivna lingvistika tijekom posljednja dva desetljeća napravila važan i inovativan iskorak upravo je u preispitivanju tradicionalnih tumačenja metafore i metonimije. Za razliku od tradicionalnoga pristupa, kognitivna lingvistika promatra metaforu i metonimiju ne kao stilske figure kojima se služimo u jeziku već kao misaone modele s pomoću kojih čovjek konceptualizira i kategorizira svijet oko sebe. Unatoč tomu što su posljednjih godina mnogobrojni radovi, pa i važne monografije posvećene upravo tumačenju metafore i metonimije, gotovo da i nema radova unutar kognitivne lingvistike koji su te procese pokušali razmatrati pri tumačenju nastanka vlastitih imena.