U Carmina ad Flaviam, četvrtoj Crijevićevoj knjizi, u elegiji Flaviji početnih stihova Quid fugitiua negas uelocis dona Iuuentae (IV, 8), tematizirano je nezadovoljstvo udvarača varljivom lijepom draganom koje joj iskazuje opomenom zbog oholosti i zazivom kazne u prijetećim prizorima ostarjelog ženskog tijela. Slike starosti u humanističkoj su lirici gotovo beziznimno prikazane kao antonim mladosti povezane s pojmom ljepote i ljubavi. Posljedično, imperativ mladosti/ljepote/ljubavi u književnosti zapadne kulture subjektivna je kategorija u prostoru ljubavne lirike manifestirana često kao kulturom naslijeđeno i modificirano Horacijevo geslo carpe diem. U antici je motiv prisutan zarana, najčešće u različitim prizorima starosti kao groteskne bolesti prisutne, primjerice, u Anakreontovoj muci izazvanoj pogledom na vlastiti odraz u zrcalu i užasavanju starenjem ili pak želji da ženska ljepota ne ostari (Tibul, I, 8, 41–50; Propercije, II, 11; III, 25). Crijevićeva artikulacija i modifikacija preuzeta ili pak sekundarno posredovana antičkog motiva carpe diem prethodi širenju predodžbe ženskog starenja u hrvatskoj ljubavnoj lirici ranog novovjekovlja. U ovom će se članku predstaviti na primjeru nekoliko pjesama modusi diverzifikacije motiva poslije Crijevićeve latinističke zbirke. Modeli kulturne komunikacije u kanconijerima starih hrvatskih pisaca o kojima će biti riječ realizirani su u različitim jezičnim izričajima, literarnim konvencijama i amoroznim diskurzima: kanconijer Rime volgari Ludovika Paskalića na talijanskom jeziku, Pjesni razlike Dinka Ranjine, Plandovanja Ivana Bunića Vučića i Pjesni razlike Ignjata Đurđevića na hrvatskom jeziku. Crijevićeva pjesma 8 upotrijebit će se u komparativnoj analizi kao djelomičan ključ za čitanje ostalih tekstova.