Autor u ovom radu, podijeljenom u tri poglavlja, propituje razvoj posvećenoga života u ranoj Crkvi. Najprije daje terminološka objašnjenja kako bi ukazao na sličnosti i razlike između današnjega govora o posvećenom životu i onoga u otačkom razdoblju. Jasnijim terminološkim razlikovanjem izbjegavaju se moguće nejasnoće kako se ne bi dogodilo da se rabe isti pojmovi, a da imaju posve različito značenje. U drugom poglavlju autor daje kratki povijesni prikaz razvoja posvećenoga života, dijeleći ga u tri razdoblja, ovisno ne samo o crkvenim, nego i o društvenim okolnostima. U prvom razdoblju, od početaka Crkve do Milanskoga edikta, razvija se djevičanstvo kao najosnovniji oblik posvećenoga života. Potom će se u prijelaznom razdoblju, tijekom 4. stoljeća, razvijati anakoretizam i cenobitizam, da bi se u drugoj polovici 4. stoljeća počeo razvijati monaški život kao uređeniji oblik posvećenoga života. U trećem dijelu autor propituje određene elemente duhovnosti posvećenoga života, ističući kako je tekao razvoj duhovnosti od posvećenih djevica do duhovnosti monaštva. Za duhovnost života u djevičanstvu ukazuje na to kako je to bila duhovnost vježbanja skromnosti u obitelji, a na službu crkvenoj zajednici. Već sama uzdržljivost od braka bila je herojska askeza, no tomu treba pridodati odricanje od materijalnih dobara, te jačanje vlastite volje koja se snažila sa sviješću pripadnosti Kristu. Duhovnost monaštva pretpostavljala je pak bijeg od svijeta te spremnost na novi vid mučeništva u odnosu prema svijetu. Monaška je duhovnost bila potom duhovnost zajedničkoga života pod zajedničkim pravilom i poglavarom, a redovito se temeljila na čitanju i meditiranju Svetoga pisma. Autor ujedno ističe da je duhovnost svih oblika posvećenoga života bila usko vezana s odgovornošću za Crkvu te je bila prožeta eklezijalnom odgovornošću.