The city authorities in Varaždin compiled a number of lists of estate owners with the purpose of collecting the regular and supplementary taxes as well as other levies imposed by the city government. ...From the second half of the 17th century nine such records have been preserved, the last of which, dating from 1698, is a complete document, while the rest refer only to certain city areas. The records also provide information on the number of parcels owned by Jesuits, Pauline Fathers, prelates, members of the Varaždin Generalate, and customs offices, which, as owners of city parcels, were also required to pay taxes. The amount of these taxes depended on the size of their parcels. The analysis of the average size of estates shows that there is a noticeable economic and social divergence in the city during the second half of the 17th century. While the inner-city inhabitants owned 1.5 – 2 plots on average, in the suburbs the average estate size was between 1.1 and 1.4 plots. The average size of estates was affected by the owners of a larger number of plots, such as monasteries, the Church, and both military and civil services of the Kingdom. The number of their plots, particularly in the inner city is increasing and at the end of the 17th century they own more than twenty percent of city lands. The biggest individual owners are Jesuits. A larger number of plots is also owned by judges, senators and noblemen. In the suburbs, there is a completely different process at work. Instead of augmentation, the estates are being divided into smaller parcels of land. This proves a higher population density in the suburban areas, which resulted in an increased number of the poor and those citizens whose economic power is in decline. Besides allowing the analysis of the economic and social processes in the city, the records are a valuable source in estimating the number of inhabitants in Varaždin at the end of the 17th century. Taking into consideration the number of uninhabited plots and the average number of household members, between 2,850 and 3,350 inhabitants are estimated to have lived in Varaždin at that time. Except for the names and plot sizes, the records also contain the information on locations, types, quality of these lands and the amount of taxes and duties paid. They are therefore an important source in investigating the history of the land register of the city of Varaždin.
During the First World War, Varaždin’s population increased temporarily in the number not only due to many soldiers and the wounded, but also due to civilians, i.e. Austro-Hungarian citizens, who ...were forced to evacuate and then interned in Varaždin’s region, or who fled from the war area and arrived in the town. The interned Serbian citizens from Sriem and other neighboring counties were taken into the home guard barracks in Varaždin, to private properties in Jurketinec, Klenovnik, Konjščina and Bisag, and to the brickyards in Cerje Tužno. The internees returned home after the war operations on the Balkan battlefield had ended. The first fugitives were clergymen of St. Basil’s Order from Galicia, who fled from the war area during the autumn of 1914 and stayed here in the Franciscan monastery in Varaždin until the summer of 1916. The fugitives were not a homogeneous group if we consider the reasons why they had fled: war horrors, army violence, poverty, dearth, hunger, and struggle to survive.
U vrijeme Prvog svjetskog rata stanovništvo Varaždina privremeno je povećano ne
samo brojnim vojnicima i ranjenicima već i civilima, austrougarskim građanima, koji
su bili prisilno evakuirani i ...internirani na varaždinsko područje ili su se bijegom iz ratnog
područja zatekli u gradu. Internirano srpsko stanovništvo iz Srijemske i susjednih
županija bilo je smješteno u domobranskoj vojarni u Varaždinu, na vlastelinstvima u
Jurketincu, Klenovniku, Konjščini i Bisag te ciglani u Cerju Tužnom i nakon završetka
ratnih operacija na balkanskom bojištu vraćaju se u svoj zavičaj. Prvi bjegunci bili su
klerici reda sv. Bazilija iz Galicije koji su pobjegli iz ratnog područja tijekom jeseni 1914.
i boravili do ljeta 1916. u franjevačkom samostanu u Varaždinu. Bjegunci nisu predstavljali
homogenu skupinu ni u kojem pogledu, osim u pogledu razloga bijega: strahote
rata, nasilje vojske, siromaštvo, nestašica, glad i borba za preživljavanje. Najviše
bjegunaca dolazilo je u grad od 1916. – 1918. pretežno iz austrijskog dijela Monarhije.
Nisu dolazili prisilno i organizirano kao internirci i morali su se sami snalaziti. Boravak
u Varaždinu smatrali su privremenim i, nakon nestanka uzroka bijegu, većina se vratila
u svoj zavičaj.
Na prijelazu 16. u 17. stoljeće u društvenoj i ekonomskoj strukturi stanovništa grada Varaždina nastaju značajne promjene. Promjene nisu njegova posebnost, već dio ekonomskih i društevnih promjena u ...gradovima sjeverozapadne Hrvatske na početku novog vijeka. U gradovima se izdvajaju bogate i utjecajne društvene grupe koje obavljaju najvažnije službe u gradskoj upravi i uspostavlja se oligarhijska vlast. Varaždinska gradska oligarhija društveni status i javni utjecaj izgrađivala je na temelju ekonomske moći i službi koje je obavljala u gradskoj upravi, Varaždinskoj županiji i Slavonskoj vojnoj krajini. Pripadnici te društvene grupe tijekom 17. stoljeća dobivaju plemićke titule te postaju gradsko plemstvo. Njihov udjel u gradskoj populaciji nije moguće precizno utvrditi s obzirom na to da ne postoje podaci na temelju kojih bi se mogao utvrditi broj stanovnika, ali sačuvani Zapisnici poglavarstva grada Varaždina iz 17. stoljeća ipak daju dovoljno informacija koje omogućuju zaključak o njihovom stalnom povećanju. Pripadnost plemićkom staležu ojačala je njihovu društvenu poziciju i otvorila borbu za potpuni nadzor nad gradskom upravom i njezino zatvaranje ostalim društvenim grupama u gradu. Sukobi su završeni kodi- fikacijom Statuta grada Varaždina 1699. godine. Gradsko plemstvo, koje već dugo obavlja najviše dužnosti u gradu i ima većinu u senatu, dobilo je i zakonski okvir takvog stanja. Manjini je na taj način otvoren put kojim su prava koje je uživala tota communitas pretvorili u svoja staleška i osobna prava te je na taj način dobila mogućnost da regulira ne samo gospodarske već i društvene i političke tokove cijele zajednice. U ovom članku autorica na temelju Zapisnika poglavarstva grada Varaždina od 1616. do 1699. godine prati tijek tih promjena, određuje društvene i ekonomske značajke gradskog plemstva te njegov utjecaj na društveni i ekonomski razvoj grada tijekom 17. stoljeća.
Izgradnjom obrambenog sustava grada Varaždina tijekom 15. i 16. stoljeća gradska predgrađa odvojena su od jezgre oko koje su se razvijala. Nasipi, grabišta i zidine odvojili su unutrašnji grad od ...njegovih suburbija i utjecali na njihovu urbanizaciju do početka 19. stoljeća. Na urbanizaciju suburbija utjecali su i brojni požari, ratovi i druge nedaće stanovnika. Kupoprodajni ugovori zabilježeni u gradskim zapisnicima spominju brojne ulice suburbija i njihove stanovnike te omogućuju da se analizom intenziteta trgovine kućama i gradskim zemljištima prati njihova urbanizacija. U 17. stoljeću oblikovana je njihova prostorna i komunikacijska struktura, još uvijek vidljiva u današnjoj mreži ulica grada. Novi doseljenici naseljavali su se oko glavnih komunikacijskih osi i novih središta važnih za život stanovnika. Sjeverni suburbij formirao se uz sjevernu gradsku prometnicu, staru rimsku via magna koja je stoljećima povezivala naselja uz rijeku Dravu sa srednjom Europom. Uz tu se prometnicu, sjeverno od tvrđe oblikuje Ciglenica, mjesto održavanja sajmova. Južni suburbij, platea regali i platea Sancti Viti, razvijaju se oko Donjih vrata, južnog prilaza gradu i crkve sv. Vida dok je Miličkom koncu i Poklečanu izgradnjom bedema potpuno prekinuta veza s unutrašnjim gradom s kojom su činila funkcionalnu cjelinu što će dovesti do njihove stagnacije. Trgovina kućama sa zemljištima i vrtovima u drugoj polovici 17. stoljeća pokazuje da su varaždinski suburbiji urbanizirana područja, prostorno oblikovana, s utvrđenim komunikacijskim strukturama i mogućim pravcima širenja. Urbanizacijom via fossata ambiens, ceste koja je obilazila gradske bedeme, stvoreni su svi preduvjeti da se suburbiji povežu prostorno i komunikacijski u cjelinu te će se nakon rušenja gradskih bedema početkom 19. stoljeća skladno povezati s unutrašnjim gradom.
PDF
