Circadian and other physiological rhythms play a key role in both normal homeostasis and disease processes. Such is the case of circadian and infradian seizure patterns observed in epilepsy. In this ...paper we explore a new implantable stimulator that implements chronotherapy as a feedforward input to supplement both open-loop and closed-loop methods. This integrated algorithm allows for stimulation to be adjusted to the ultradian, circadian and infradian patterns observed in patients through slowly-varying temporal adjustments of stimulation and algorithm sub-components, while also enabling adaption of stimulation based on immediate physiological needs such as a breakthrough seizure or change of posture. Embedded physiological sensors in the stimulator can be used to refine the baseline stimulation circadian pattern as a "digital zeitgeber". This approach is tested on a canine with severe drug-resistant idiopathic generalized epilepsy exhibiting a diurnal pattern correlated with sleep-wake cycles. Prior to implantation, the canine's cluster seizures evolved to status epilepticus (SE) and required emergency pharmacological intervention. The cranially-mounted system was fully-implanted bilaterally into the centromedian nucleus of the thalamus. Using time-based modulation, thalamocortical rhythm-specific tuning of frequency parameters as well as fast-adaptive modes based on activity, the canine experienced no further SE events post-implant as of the time of writing (seven months). Importantly, no significant cluster seizures have been observed either, allowing the reduction of rescue medication. The use of chronotherapy as a feedforward signal to augment adaptive neurostimulators could prove a useful method in conditions where sensitivity to temporal patterns are characteristics of the disease state, providing a novel mechanism for tailoring a more patient-specific therapy approach.
Premda termin vrućica nepoznatog uzroka (VNU) u veterinarskoj medicini još uvijek nema točno određenu definiciju ni kriterije klasifikacije, te se vrlo često liberalno upotrebljava u febrilnih ...pacijenata u kojih nije postavljena egzaktna dijagnoza nakon rutinske dijagnostičke obrade, VNU bi trebalo rezervirati za one pacijente u kojih ni nakon opsežne dijagnostike nije otkriven uzrok, tj. postavljena konačna dijagnoza. Ciljevi ovog istraživanja bili su istražiti pojavnost VNU-a kao i različitih dijagnoza u pasa s vrućicom, kliničke simptome i njihovo trajanje do postavljanja dijagnoze i početka ciljanog liječenja, te ishode liječenja, odnosno bolesti. Također, svrha ovog istraživanja bila je istražiti prosječan broj dijagnostičkih postupaka (i njihovu učinkovitost) potrebnih za postavljanje konačne dijagnoze, s ciljem kreiranja dijagnostičkog plana u pasa s VNU-om u Hrvatskoj. U 94 % pasa (47/50) postavljena je konačna dijagnoza pomoću ukupno 626 dijagnostičkih postupaka. Najčešće su bile zastupljene imunosno posredovane bolesti (56 %), zatim infekcijske (24 %), neoplastične (10 %) i kongenitalne (4 %), dok je pravi VNU bio zastupljen u samo 6 % slučajeva. Tjelesna temperatura kretala se od 39,6 do 42,0 °C. Najčešći su klinički znakovi bili nespecifični (gubitak apetita i letargija u 88 %, bolnost u 78 % te poremećaji kretanja u 60 % slučajeva). Najčešći je dijagnostički postupak bila hematološka pretraga, a najrjeđi hemokultura. Citološka i/ili patohistološka pretraga pokazale su se najučinkovitijima u postavljanju konačne dijagnoze (76,32 %). Trajanje simptoma do postavljanja dijagnoze, odnosno početka adekvatnog liječenja iznosilo je od 4 do 1825 dana. Ishod je u 62 % pasa bio povoljan, u 32 % nepovoljan, dok je u 6 % ostao nepoznat.
Pod pojmom hipoadrenokorticizam podrazumijevamo smanjenu funkciju nadbubrežne žlijezde, a sama bolest je poznata i pod nazivom Addisonova bolest. Hipoadrenorticizam je bolest koja se u pasa rijetko ...javlja s učestalošću od oko 0,1 %. Zbog kombinacije nespecifičnih simptoma i njihova osciliranja predstavlja dijagnostički izazov te se smatra bolešću čija se u veterinarskoj medicini dijagnoza najčešće previdi. Postoji primarni i sekundarni oblik bolesti. Cilj je ovog istraživanja bio detaljno analizirati podatke pasa s Addisonovom bolešću zaprimljenih u Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te ih usporediti s podatcima iz sličnih institucija u svijetu. Detaljno su pretraženi podatci arhive klinike, a analizirani su i statistički obrađeni klinički i laboratorijski parametri, vrijeme trajanja simptoma te terapijski protokoli i ishod u pasa s hipoadrenokorticizmom. Istraživanu skupinu činilo je 14 pasa s hipoadrenokorticizmom od kojih 36 % mužjaka i 64 % ženki. U svih pasa zabilježeni su recidivirajući simptomi od strane probavnog sustava, od kojih se u 100 % slučajeva javljalo povraćanje, u 64 % proljev, a u 7 % melena. Klinički je u 57 % pasa uočen hipovolemični šok, u 64 % pasa hipotermija, a u 29 % bradikardija. Od laboratorijskih pretraga najčešća odstupanja bila su povećanje koncentracije ureje (86 %), kreatinina (57 %), hiperkalemija (79 %), hiponatremija (71 %), smanjeni Na/K omjer (86 %), hipoholesterolemija (21 %) te hipoglikemija (21 %). Trajanje simptoma do provedbe ACTH-stimulacijskog testa iznosilo je 2 - 2190 dana (prosječno 90±1195 dana), a nakon uvođenja adekvatne terapije ishod je u svih pasa bio povoljan.
Babezioza je česta bolest pasa. Obilježava je razaranje eritrocita te upalni odgovor praćen porastom serumske koncentracije pozitivnih akutnofaznih proteina i padom serumske koncentracije negativnih ...akutnofaznih proteina. Neki od negativnih akutnofaznih proteina imaju funkciju nosača hormona štitnjače, stoga je cilj istraživanja bio utvrđivanje sindroma netireoidne upalne bolesti kod pasa oboljelih od babezioze. U istraživanje je bilo uključeno 60 pasa kod kojih je u eritrocitima potvrđena prisutnost parazita B. canis te 26 zdravih pasa. Imunoenzimskim testom u serumu pasa izmjerene su koncentracije tiroksina, tirotropina i transtiretina, a koncentracija albumina izmjerena je spektrofotometrijskom metodom. Statističkom obradom podataka dokazano je statistički znakovito smanjenje koncentracije tiroksina, transtiretina i albumina u serumu pasa oboljelih od babezioze, dok se koncentracija tirotropina nije znakovito razlikovala u odnosu na kontrolnu skupinu. Dobiveni rezultati upućuju na prisutnost sindroma netireoidne bolesti, pri čemu je pad koncentracije albumina i transtiretina vjerojatno jedan od mehanizama nastanka ovoga sindroma kod babezioze pasa.
Stalna potraga za inovativnim tehnologijama u području biomedicinskih istraživanja dovela je do napretka u dijagnostici bolesti, otkrića novih lijekova i terapijskih intervencija, a sve s ciljem ...poboljšanja zdravlja životinja i ljudi. U tom kontekstu, proteomika se pojavljuje kao kritična nova tehnologija, usredotočena na detaljna ispitivanja sastava, obilja, strukture, funkcije i interakcija proteina. Proteomika, proučavanje cjelokupnog skupa proteina koje organizam eksprimira, ima ključnu ulogu u dijagnozi bolesti, otkrivanju lijekova i terapijskim intervencijama u zdravlju životinja i ljudi. Proteomika u veterinarskoj medicini i zdravlju životinja je polje u razvoju koje ima značajna obećanja za temeljna i primijenjena otkrića povezana s biologijom i patologijom domaćih životinja i kućnih ljubimaca. Obuhvaća širok spektar primjena, uključujući: dijagnostiku bolesti,
komparativnu medicinu, farmakologiju, prehranu, reproduktivnu biologiju, stočarsku proizvodnju i patologiju. Analizirajući profile i interakcije proteina, proteomika pridonosi poboljšanju zdravlja, dobrobiti i produktivnosti životinja u raznim područjima veterinarskog istraživanja i prakse. Eksperimentalna proteomika u domaćih životinja nudi prednosti u odnosu na korištenje glodavaca, kao što je mogućnost provođenja višestrukih vremenskih serija uzorkovanja bioloških uzoraka za opsežnu analizu, što omogućuje istraživanje i eksperimentalnih i prirodnih procesa bolesti. Ovaj pregledni rad iscrtava trenutnu primjenu proteomike u veterinarskojmedicini, usredotočujući se na njezin potencijal za unapređenje dijagnostike, istraživanja i terapije
u veterinarskoj znanosti, a raspravlja i o trenutnim ograničenjima proteomike.
Circadian and other physiological rhythms play a key role in both normal homeostasis and disease processes. Such is the case of circadian and infradian seizure patterns observed in epilepsy. However, ...these rhythms are not fully exploited in the design of active implantable medical devices. In this paper we explore a new implantable stimulator that implements chronotherapy as a feedforward input to supplement both open-loop and closed-loop methods. This integrated algorithm allows for stimulation to be adjusted to the ultradian, circadian and infradian patterns observed in patients through slowly-varying temporal adjustments of stimulation and algorithm sub-components, while also enabling adaption of stimulation based on immediate physiological needs such as a breakthrough seizure or change of posture. Embedded physiological sensors in the stimulator can be used to refine the baseline stimulation circadian pattern as a "digital zeitgeber," i.e., a source of stimulus that entrains or synchronizes the subject's natural rhythms. This algorithmic approach is tested on a canine with severe drug-resistant idiopathic generalized epilepsy exhibiting a characteristic diurnal pattern correlated with sleep-wake cycles. Prior to implantation, the canine's cluster seizures evolved to status epilepticus (SE) and required emergency pharmacological intervention. The cranially-mounted system was fully-implanted bilaterally into the centromedian nucleus of the thalamus. Using combinations of time-based modulation, thalamocortical rhythm-specific tuning of frequency parameters as well as fast-adaptive modes based on activity, the canine experienced no further SE events post-implant as of the time of writing (7 months). Importantly, no significant cluster seizures have been observed either, allowing the reduction of rescue medication. The use of digitally-enabled chronotherapy as a feedforward signal to augment adaptive neurostimulators could prove a useful algorithmic method in conditions where sensitivity to temporal patterns are characteristics of the disease state, providing a novel mechanism for tailoring a more patient-specific therapy approach.
U kliničkoj praksi sa domaćim mesožderima, poglavito psima, veterinari su često suočeni sa zdravstvenim problemima kao što su kronični, intermitentni, odnosno povratni probavni poremećaji. Najčešći ...uzroci koji dovode do manifestacije probavnih simptoma u pasa su invazije parazitima, infekcije bakterijama ili virusima, idiopatska upala (upalna bolest crijeva), intoksikacije i pogreške pri hranjenju. U ovo istraživanje su bila uključena 82 psa koji su zaprimljeni u Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zbog probavnih simptoma kao i psi koji su klinički obrađivani u svrhu sistematskih pregleda, a nisu imali probavne simptome. Istraživanjem su obuhvaćeni psi neovisno o spolu i pasmini, stariji od godinu dana te samo psi koji su redovito cijepljeni protiv parvovirusne infekcije pasa i koronavirusne infekcije pasa. Uzorci stolice pasa pretraženi su na postojanje parazita metodom flotacije te neposrednom imunoflourescencijom, a tipizacija svih giardija provedena je izdvajanjem ukupne DNK, umnažanjem specifičnog odsječka DNK i određivanjem nukleotidnog slijeda pročišćenog proizvoda za svaki pojedini izolat. Svim psima uzeta je krv iz venae cephalicae antebrachii za hematološke pretrage i biokemijske pretrage. Opažene razlike vrijednosti hematoloških i većine biokemijskih pokazatelja u pasa invadiranih i neinvadiranih s G. duodenalis u ovom istraživanju nisu statistički značajne. Ovim istraživanjem utvrđene su statistički značajne razlike u koncentraciji ureje te aktivnosti ALT, lipaze i CPK između pasa u kojih je izolirana G. duodenalis i pasa u kojih nije izolirana G. duodenalis. Vrijednosti hematoloških pokazatelja i većine biokemijskih pokazatelja u pasa invadiranih genskim C i D skupinama nisu statistički značajne. Ovim istraživanjem utvrđena je statistički značajno viša aktivnost amilaze u pasa invadiranih giardijama genske skupine C te statistički značajno viša aktivnost CPK u pasa invadiranih s giardijama genske skupine D. Rezultati našeg istraživanja demantiraju neka uvriježena mišljenja u svakodnevnoj kliničkoj praksi u Hrvatskoj kao što je obvezno prisutstvo eozinofilije u parazitarnih invazija pa izostanak eozinofilije ne smije biti argument za isključivanje parazitarnih invazija, osobito invazije s G. duodenalis.
PDF
