Giuseppina Martinuzzi (Labin, 1844. – Labin, 1925.), labinska
pedagoginja, učiteljica, pjesnikinja, društvena i politička djelatnica, u
oporuci napisanoj 1897. godine izrazila je želju da svoju ...ostavštinu,
sastavljenu od mnoštva knjiga, novina, mapa, bilježnica i rukopisa objedinjenih
u Knjižnicu Giovanni Antonia Martinuzzi, nakon smrti ostavi rodnom gradu
Labinu. Nakon Giuseppinine je smrti 1925. godine njenoj želji udovoljeno te je Knjižnica
ostala u Labinu, ali krajem Drugoga svjetskog rata, zbog neadekvatnih uvjeta
čuvanja, dio je ostavštine premješten u današnju Sveučilišnu knjižnicu u
Rijeci, a dio je ostao u Labinu. Godine 1961. labinski je dio pohranjen u
Narodnom muzeju Labin i tu je ostao do današnjega dana. Na inicijativu Narodnoga
muzeja Labin i Grada Labina te uz pristanak Sveučilišne knjižnice u Rijeci,
2018. godine Ministarstvu kulture RH upućen je zahtjev za povratom riječkoga
dijela Giuseppinine ostavštine u Labin, čemu je udovoljeno u srpnju 2019.
godine. Građa iz Sveučilišne knjižnice u Rijeci, sastavljena od mapa različitih
sadržaja, prenesena je u Narodni muzej Labin u studenom 2019. godine te je time
Knjižnica Giovanni Antonia Martinuzzi ponovno dobila svoj izvorni oblik i
postala cjelina kakvom ju je formirala Giuseppina Martinuzzi.
Giuseppina Martinuzzi (Labin, 1844 –
Labin, 1925), Labin-born pedagogue, schoolteacher, poet, social and political
worker, expressed in her will in 1897 a desire to leave her material legacy,
composed of a large number of books, newspapers, maps, notebooks and
manuscripts all forming the Giovanni Antonia Martinuzzi Library, to her
hometown of Labin. After Giuseppina’s death in 1925, her wish was granted and
the library remained in Labin, but at the end of World War II, due to
inadequate storage conditions, part of the library was moved to today’s
University Library in Rijeka, while the other part remained in Labin. In 1961,
the Labin holdings were moved to the Labin National Museum and have remained
there to this day. At the initiative of the National Museum of Labin and the
City of Labin and with the consent of the University Library in Rijeka, a
request was sent to the Ministry of Culture of the Republic of Croatia in 2018 to
return the Rijeka portion of Giuseppina’s library to Labin, which was granted
in July 2019. The material from the University Library in Rijeka, composed of folders
holding various contents, was transferred to the National Museum of Labin in
November 2019, so that the Giovanni Antonia Martinuzzi Library regained its
original form and became a whole as originally envisioned by Giuseppina
Martinuzzi.
Giuseppina Martinuzzi (Albona, 1844 – Albona, 1925.), pedagoga, maestra,
poetessa,
operatrice sociale e politica, con volontà testamentaria del 1897 espresse il
desiderio che dopo la sua morte il suo lascito, composto da molti libri, giornali,
mappe, quaderni e manoscritti raccolti nella
Biblioteca Giovanni Antonia Martinuzzi
, venisse consegnato alla sua
città natia. In effetti dopo la morte di Giuseppina, avvenuta nel 1925, il suo
desiderio fu esaudito e la sua Biblioteca fu collocata ad Albona. Dopo la seconda
guerra mondiale, a causa delle inadeguate condizioni di conservazione, una
parte del suo lascito fu trasferita nell’odierna Biblioteca universitaria di Fiume,
mentre l’altra rimase ad Albona. Nel 1961 la parte rimasta ad Albona fu
consegnata al Museo popolare di Albona, dove tuttora si trova. Su iniziativa del
menzionato Museo nonché della Città di Albona e con il benestare della
Biblioteca universitaria di Fiume nel 2018 fu inoltrata al Ministero alla
cultura della Repubblica di Croazia la richiesta di restituzione ad Albona
della parte fiumana del lascito di Giuseppina, e questa fu accolta nel luglio
2019. La documentazione custodita presso la Biblioteca universitaria di Fiume,
composta da mappe di contenuti diversi, fu trasportata al Museo popolare di
Albona nel novembre 2019 e in tal modo la
Biblioteca
Giovanni Antonia Martinuzzi
acquistò nuovamente la sua forma originaria e
ridiventò quell’insieme che Giuseppina Martinuzzi aveva creato.
Tijekom mletačke uprave Labinom i Plominom (1420.-1797.) upravljao je
zajednički podestat (gradonačelnik) koji je u pravilu bio na funkciji 32 mjeseca.
U početnom razdoblju Labin je imao izuzetnu ...povlasticu da sam može birati
podestata iz redova mletačkih plemića, ali je ubrzo odustao od tog privilegija.
Jedna od najvažnijih zadaća podestata bila je dijeliti pravdu, a u Labinu i u
Plominu, činio je to u pravilu u nazočnosti javnosti ispod gradske lođe, ili, u Labinu
katkad u sudskoj palači, koja je ujedno bila i sjedište podestata. U Državnom
arhivu u Pazinu postoji fond s oznakom “HR-DAPA-811 Podestat općina Labin
i Plomin” u kojem je pohranjena sačuvana dokumentacija koju su za sobom
ostavili podestati. Arhivski popis fonda priredila je prof. Tajana Ujčić. Članak
donosi regeste krivičnih parnica podestata Iseppa Dieda. Pojam krivičnosti u
ono doba jako se razlikovao od današnjeg, pa tako neka ondašnja “zlodjela”
danas ne bi ni razmatrali. Krivičnu parnicu pokretala je oštećena osoba i pritom
bi prisegla, kako bi slučaj dobio na težini i bio vjerodostojniji. Istinitost navoda
parnice provjeravao je gradski sudac – djelovala su po dva, iz redova labinskih
ili plominskih plemića, na rok od šest mjeseci – i ako je sudac bio suglasan
pokretana je parnica. Jednom pokrenuta parnica uvijek je dovedena do kraja,
pa i u slučaju da su se stranke u međuvremenu pomirile i da je tužitelj odustao
od tužbe. Parnicu je po funkciji mogao pokrenuti i gradski funkcionar (cavaliere),
svojevrsni javni tužitelj, koji je štitio interese grada. Parnice su uglavnom
završavale novčanom kaznom, ali katkad i izgonom iz grada na određeni
vremenski rok. Krivičnim prekršajima smatrani su: tučnjava s ozljedama, a
nerijetko su i žene premlaćivane, ranjavanje (nožem, drškom sjekire ili njezinim
tupim dijelom…), šamaranje s vidljivim posljedicama, neovlaštena sječa drveća
u komunskoj ili privatnoj šumi, vrijeđanje, neovlaštena prodaja mesa, ribe, vina
i žitarica, berba maslina na tuđim maslinama, korištenje lažnih isprava, pa čak
i rad u praznične dane. Presude su bile kako u funkciji kažnjavanja tako i u cilju
popravljanja osobe kojoj je presuđeno. Svi stanovnici, od sluge do plemića,
mogli su zatražiti pravdu, odnosno pokrenuti krivični postupak, pa je s tog
stajališta mletački sud bio demokratski i moderan.
Knjiga imovine Labina, rukom ispisana u studenom 1593. g., a objavljena 2. kolovoza 1594., koja je pohranjena pri Državnom arhivu u Pazinu, predstavlja značajan povijesni izvor o imovini stanovnika ...na području Labinske komune koncem 16. st. Autor knjige nije poznat iako bi se po dva upisa moglo shvatiti da je njezin prvi dio napisao Pietro Antonio di Lorenzi. S obzirom da je zastupljeno više rukopisa, nejednake čitljivosti, može se opravdano pretpostaviti da ju je pisalo više autora. Upisi u knjizi idu do str. 194, nakon čega slijedi imenično kazalo koje završava 209. stranicom. Njezine dimenzije iznose: širina 22, visina 31,5 i debljina 3,5 cm. Za Labinsku komunu bilo je od izuzetne važnosti izvršiti popis imovine svojih stanovnika kako bi ih na temelju toga mogla oporezovati. Davanja Komuni bila su utvrđena u pšenici, vinu i raznim žitaricama pod zajedničkim nazivom biade. Zacijelo je Komuna redovito ažurirala podatke svojih poreznih obveznika, a s obzirom da je to bio vrlo zahtjevan i mukotrpan posao, pretpostavljamo barem svakih 25 godina. U Pazinskom arhivu sačuvani su popisi imovine, osim spomenutog, i oni iz 1630., 1726., 1752. i 1771. g., dakle svi iz razdoblja mletačke uprave Labinom. Na lijevoj stranici knjige u pravilu nalazi se ime i prezime poreznog obveznika, njegov posjed kuća, nastambi, podruma, štala, vrtova, dijela lokava, ograda, sitne i krupne stoke te maslina. Na desnoj stranici navedeno je njegovo posjedovanje oranica, pašnjaka, šuma i vinograda. Vrijednost imovine utvrđena je dukatima. Komuna je imala 683 poreznih obveznika, pojedinaca ili više osoba u svojstvu nasljednika umrlog obveznika. Svaki od navedenih poreznih obveznika, makar s jednim dukatom imovine bio je dužan doprinijeti punjenju komunske blagajne. Isto tako i oni obrtnici koji nisu raspolagali imovinom, bili su dužni godišnje dati Komuni jedan star žitarica. Samo pet poreznih obveznika raspolagalo je imovinom većom od tisuću i manjom od dvije tisuća dukata, trojica njih imali su imovinu veću od dvije tisuće, a manjom od tri tisuće dukata, dok je najbogatiji bio kapetan Giovanni Battista de Negri s nećacima s imetkom koji je premašivao 8.300 dukata. Iz knjige doznajemo da je grad Labin raspolagao s oko 200 kuća, a cijela Komuna s oko 17.000 ovaca i koza, s oko 1500 goveda, s dvjestotinjak konja i samo s 28 magaraca. Iz podataka navedenih u knjizi proizlazi da se labinsko gospodarstvo temeljilo na poljoprivredi i na stočarstvu, koje je posebno pogodovalo razvoju obrta za preradu vune i obradu kože. Mnogi obrtnici bili su došljaci iz bližih, ali i iz udaljenih sredina jer je Labin bio otvoreni grad u kojem se moglo trgovati bez plaćanja daća.
U Državnom
arhivu u Rijeci pohranjene su brojne bilješke, ali i prijepisi isprava Tomasa Lucianija, koji
osvjetljavaju dio povijesti Labina.Medu njima, treci fascikl posvecen je organizaciji i ...djelovanju
labinskog Kaptola.
Pokrštavanje labinskog podrucja ostvareno je u razdoblju od 4. do 6. st.n.e. Kaptol je osnovan
vrlo rano, od pamtivijeka, govore isprave iz 15. stoljeca. Kaptol su sacinjavali kanonici, ciji je
broj u pocetku bio otvoren da bi kasnije bio sveden na devet. Vrlo dugotrajne, žucne i skupe
rasprave vodene su izmedu Kaptola i Gradskog vijeca o pravu izbora kanonika, a konacnu
pobjedu odnio je Kaptol koncem17. st. Isto takav prijepor bio je u pogledu izbora plovana – vode
Kaptola. U ovom slucaju presudio je dužd Giovanni Mocenigo koji je 23.05.1479. potvrdio to
pravo Gradskom vijecu. I pulski biskupi su u nekoliko navrata pokušali oduzeti tu povlasticu
Vijecu, ali bez uspjeha. Godine 1632. pocetkom rujna mletacki providur Antonio Civran
podijelio je teritorij opcine Labin na devet kontrada ili podopcina i ustanovio cetiri nove župe:
Sv. Nedelje, Sv.Martina, Sv. Lucije i Sv. Lovre. Zbog nastalih prijepora i svada izmedu kanonika
i župnika novih župa, podestat Labina Lorenzo Vitturi i pulski biskup Bernardino Corniani
donijeli su 1673. g. pravila koja su regulirala obveze kanonika i župnika.
Kaptol kao rukovoditelj labinske crkve imao je vrlo veliki utjecaj u društvenom i duhovnom
životu Labinjana. Tijekom stoljeca zahvaljujuci darovnicama i legatima gradana labinska je
crkva postala vlasnik vrlo znacajne imovine, a time i vrlo respektabilni gospodarski cimbenik,
odmah uz bok Opcine Labin. Lucianijeve bilješke vrlo su dragocjene za dokumentiranje dijela
povijesti labinskog Kaptola.
U ostavštini Hermanna Stembergera, koja je pohranjena u Narodnom muzeju u
Labinu, nalaze se i dva sveska, jedan u rukopisu, a drugi tiskani, koji se odnose
na vrlo dugi spor koji su vodile labinske ...plemićke obitelji Negri i Scampichio od
1647. do 1726. Orazio Negri je 21. ožujka 1633. svojeručno napisao ugovor o
mirazu i ženidbi, između svoje kćerke Isabelle i Alvisea Scampichia, kojim je
obećao osigurati miraz od 6.000 dukata, što u gotovini, što u nakitu, opremi,
nekretninama i u kamatama na uloženi novac i na davanja u pšenici. Brak je
sklopljen 1634., a dvanaest godina kasnije, 1646., kada je Orazio bio mrtav,
još uvijek dio miraza nije bio isplaćen, pa je njegova udovica Bettina obećala
Alviseu da će preuzeti na sebe podmirivanje preostalog dijela miraza. Godinu
dana kasnije, 1647. Alvise je pokrenuo u Labinu sudski spor protiv Bettine i
podestat je presudio u njegovu korist. Kasnije su Bettinina djeca, braća Giovanni
Battista, Augustin i Marchiò isto preuzeli na sebe podmiriti nedostatni dio
miraza iz „ljubavi prema sestri Isabelli i šogoru Alviseu“. Dijelom su to učinili,
ali nikad do kraja. Sin i nećak Giovannija Battiste, Giovanni Domenico i Giovanni
Battista izvršili su zaokret u sporu. Oni su ponajprije 1691. postigli da oporuke
njihovih predaka, koje su uredno bile zapisane u notarskim aktima, nakon
javnog izglasavanja dobe u Labinu snagu zakona, a potom su 1711. zatražili od
labinskog suda povrat dviju nekretnina: zatke Paradiž kod Martinskog i četvrti
dio mlina Detris na rijeci Raši, na barbanskom području. Premda se obitelj
Scampichio oštro tome protivila labinski podestat Zuanne Corner je 1725.
presudio u korist Negrijevih. Naime, spomenute nekretnine su oporukama bile
zahvaćene pravom tzv. fideicommissa, što je značilo da nasljednik nema pravo te
nekretnine ni prodati niti otuđiti. Prijepor je potom dospio pred drugostupanjski
sud u Kopar, a tamošnji podestat i kapetan Zuanne Renier definitivno je potvrdio
labinsku prvostupanjsku presudu.
The accident in the Rasa mines of 28 February 1940 was the greatest tragedy in the history of mining in Istria; an explosion, most likely fuellled by methane and coal dust, claimed 185 lives and ...injured over a hundred people. Documentation made available by the courtesy of Zdravko Hrastnik, a collector from Labin, and the archieves of the Vicenza town hospital shed some light on this tragedy and on the human and professional character of Giovanni Battista Pillan, the Rasa mine physician who was commended and rewarded for successfully fighting the adversity. Later however, he was sent to the front lines over a difference in opinion with the local health administration.
Labinjanin Matija Vlačić Ilirik (Matthias Flacius Illiricus, 1520.-1575.),
uvjereni Lutherov sljedbenik, bio je jedan od najznačajnijih protagonista Reformacije. Tijekom
života stekao je mnogo ...protivnika i neprijatelja, tako da se nakon njegove smrti nastojalo
izbrisati svaki trag o njegovom postojanju i djelovanju.
Flaciusova rehabilitacija započeta je dvadesetih godina osamnaestog stoljeća izlaskom njegove
biografije koju je napisao Johann Balthasar Ritter (Eigentliche und umständliche Beschreibung
des Lebens m. Mat. Flacii Illyrici, Frankfurt na Majni, 1723.). U Istri, prvi koji se pozabavio
Flaciusom bio je koparski markiz Girolamo Gravisi (1720.-1812.). U Pokrajinskom arhivu u
Kopru sačuvan je Gravisijev rukopis od 16 stranica s nazivom „Memorie intorno a Mattia
Francovitz detto volgarmente Flacio Illirico“. Gravisi osuđuje Flaciusovu religijsku doktrinu,
ali hvali njega kao nadarenog znanstvenika i pisca. Slično stajalište zauzeo je i kanonik Pietro
Stancovich iz Barbana u svom čuvenom djelu Biografie degli Uomini distinti dell’Istria (sv.
II, Trst, 1829.). Prema njemu, sve Flaciusove odlike poništene su zbog njegove žestoke i
svadljive naravi, koja ga je vodila od jednog sukoba do drugog. Labinski povjesničar, arheolog
i arhivist Tomaso Luciani (1818.-1894.) objavio je 1869. u Puli kratki spis Mattia Flacio –
Istriano di Albona – Notizie e documenti kojime dokazuje da je Flacius doista rođen u Labinu,
a ne u Dubrovniku. Luciani se ne osvrće na Flaciusovu teološku misao, već se zanima za svu
njegovu preostalu djelatnost. On je oduševljen Vlačićevim djelovanjem i rasuđivanjem jer ga
na neki način smatra svojim pretkom, po majčinoj strani – Giacomina (Jacoba), Matijina
majka, bila je iz roda Luciani. Povjesničar Ernesto Nacinovich objavio je 1886. u Rijeci
životopisno djelo Flacio – Studio biografico storico, koje i danas ima svoju vrijednost zbog
objektivnog prikaza Vlačića i njegova djela, iako ni on nije prišao ocjenjivanju njegove
protestantske teologije.
Ovog ljeta, nakon što je objavljen prvi (u časopisu Atti XLIII) i drugi dio (Atti
XLIV) korespondencije Luciani-Millevoj, dr. Cesira Batini pronašla je još 34 pisma
iz navedene korespondencije, koje ...ovdje objavljujemo kao korisnu dopunu onim već
tiskanima. Ova pisma obuhvaćaju razdoblje od 1870. do 1888., s time što kao i kod
prethodne korespondencije nedostaje dvogodište 1871.-1872.
Dopisivanje između Labinaca Tomasa Lucianija i Piera Millevoia započelo je 1865. g.,
ali je kontinuitet uspostavljen tek 1873. da bi potom trajalo sve do 1888. g., kada je ono
prekinuto zbog iznenadne Pierove smrti. U novoj prikazanoj korespondenciji iznijeta
su isključivo sačuvana pisma koja je Tomaso uputio Pieru. Veći dio pisama napisan je u
Veneciji gdje se Tomaso trajno nastanio 1870. godine. Piero je bio oženjen Tomasovom
nećakinjom Lucijom. Istinsko prijateljstvo između Tomasa i Piera dobrim dijelom bilo
je odraz njihovog međusobnog poštivanja i dijeljenja istog političkog stajališta. Piero
se iskazao kao liječnik kirurg u Vodnjanu i Labinu, bio je ujedno liječnik labinskih
ugljenokopa, a bavio se istraživanjima onovremenih bolesti: malarijom, kolerom, dizenterijom
i sl. U zrelim godinama predstavljao je istarske liječnike u Pokrajinskom
zdravstvenom vijeću sa sjedištem u Trstu, a potom se opredijelio i za politiku, pa je od
1883. g. zastupao istarske Talijane u bečkom Parlamentu. Tomaso je 1861. g. napustio
Labin da bi se u Milanu, a potom u Firenci politički angažirao na pripojenju austrijske
Istre Kraljevini Italiji, koja je bila u nastajanju.
Pisma su svakako korisno štivo za shvaćanje onodobnih društvenih i političkih previranja
u Labinu, Istri i na sjeveru Italije.
Rudarski inženjerAugusto Batini stupio je u službu u Raškim ugljenokopima 1926. u Krapnu.
U razdoblju od 1930. do 1935. obavljao je dužnost Ravnatelja podzemlja, a u periodu od 1936.
do 1939. bio je ...Generalni direktor. Uspio je sačuvati određenu dokumentaciju koja se odnosi
na rudnik u Raši i korespondenciju o rudarskoj nesreći iz veljače 1940.
Dopisivanje
između Labinjana Tomasa Lucianija i Piera Millevoia započelo je 1865. g., ali je kontinuitet
uspostavljen tek 1873. da bi potom trajalo sve do 1888. g., kada je ono prekinuto
zbog ...iznenadne Pierove smrti. Ovaj drugi dio korespondencije (prvi je dio objavljen u
43. svesku Atti-ja) obuhvaća godine 1880.-1888.
U prikazanoj korespondenciji iznijeta su isključivo sačuvana pisma koja je Tomaso
uputio Pieru. Veći dio pisama napisan je u Veneciji gdje se Tomaso trajno nastanio
1870. godine. U pismima prevladavaju osjećaji najdublje prijateljske i rodbinske povezanosti:
Piero je bio oženjen Tomasovom nećakinjom Lucijom. Istinsko prijateljstvo
između Tomasa i Piera dobrim dijelom bio je odraz njihovog međusobnog poštivanja i
dijeljenja istog političkog stajališta. Piero, se iskazao kao liječnik kirurg u Vodnjanu i
Labinu, bio je ujedno liječnik labinskih ugljenokopa, a bavio se istraživanjima onovremenih
bolesti: malarijom, kolerom, dizenterijom i sl. U zrelim godinama predstavljao
je istarske liječnike u Pokrajinskom zdravstvenom vijeću sa sjedištem u Trstu, a potom
se opredijelio i za politiku, pa je od 1883. g. zastupao istarske Talijane u bečkom Parlamentu.
Tomaso je 1861. g. napustio Labin da bi se u Milanu, a potom u Firenci politički
angažirao na pripojenju austrijske Istre Kraljevini Italiji, koja je bila u nastajanju.
Pisma su svakako korisno štivo za shvaćanje onodobnih društvenih i političkih previranja
u Labinu, Istri i na sjeveru Italije.
PDF
