Rad polazi od shvaćanja različitih značenja utemeljenja nakon čega donosi pregled najvažnijih čvorišta zapadnoga mišljenja o političkom uređenju međuljudskih odnosa. Rad se tako osvrće na pojavu ...pitanja o politici uopće, na Platonov paralelizam duše i polisa, Aristotelovo shvaćanje čovjeka kao društvenoga bića iz čega je i život u polisu shvaćen kao rezultat ljudske društvene naravi, na helenski kozmopolitizam, na kršćanstvo i srednjovjekovnu političku filozofiju i odnos Crkve i države, na novovjekovno shvaćanje politike kao zaštite od zla, na Lockea i ključnu ulogu njegova shvaćanja nagona za samoodržanjem unutar političke filozofije, na otkriće kolektivne volje kod Rousseaua, na Hegela i shvaćanje države kao ozbiljenja slobode, potom na pozitivizam i prošlostoljetnu krizu političke filozofije, na suvremeni liberalno-komunitaristički prijepor, na Galimbertija i zapadanje politike u eri tehnike te na koncu na pluralizaciju političkih teorija pri čemu se razlikuju normativni i empirijsko-analitički pristupi. Ovakav panoramski pristup nudi se zbog same izvorne svrhe rada. Nakana je pastoralnim djelatnicima olakšati razumijevanje odnosa politike i pastoralnoga rada iz povijesno panoramske perspektive razvoja zapadne političke filozofije.
Polazeći od naslova shvaćenog kao propitivanje načina postavljanja pitanja o Bogu autor najprije ističe potrebu propitivanja iz filozofije same kao i uputu da se filozofiju shvati kao aktivnost. ...Postavljanje pitanja je jedno od djelovanja filozofije.
Autentičnost postavljanja pitanja o Bogu traži i promišljanje o životnoj formi. Autor tako traži kako se pitanje o Bogu autentično postavlja kod Anselma, Descartesa i Heideggera. Anselmo ga postavlja iz životne forme vjere, Descartes iz metodičkog ateizma, a Heidegger iz bezbožnoga mišljenja. Kod Anselma se pitanje o Bogu pokazuje kao pitanje mišljenja pojma Boga već prihvaćenog u vjeri. Kod Descartesa se pitanje o opstojnosti Božjoj pokazuje kao traženje pojma beskonačnosti u kojem se zrcali ljudska konačnost. Heidegger, nailazeći na pitanje o Bogu, u kontekstu propitivanja zapadne metafizike i njezina shvaćanja bitka, nadasve odčitavanja cjelokupne metafizike iz Nietzscheove riječi o smrti Boga, pitanje o Bogu dovodi do nijemosti. Tu se, snažnije nego ikada sluti razlika bezbožne životne forme i one vjere.
Pitanja o Bogu tako dovode do mjesta na kojem se jasnije vidi i odakle ono izvire i kamo uvire.
ABSTRACT IN ENGLISH: In discussing the relationship between religiosity and forgiveness one commences by determining the concept of the Church, wherefore the declarative and existential levels of ...activity are discerned. The question of successfulness of Christianisation in Europe is raised. With regard to forgiveness, it has been emphasised that this concept needs to be freed from the ballast of misunderstanding and possible misinterpretations. Forgiveness is treated as a gift which is given to the perpetrator by the victim, and at the same time it is a gift to the victim, who is then freed from the connection to the evil deed committed, thus making forgiveness a precondition for the equilibrium of the victim within him/herself. In the second part of the paper, the authors interpret the empirical data of the research 'Peace in Croatia' conducted on a population of citizens of the Republic of Croatia in the period from 5th to 15th December 2003. The sample was constructed as a three-stage probabilistic one, and it included 1023 citizens. The questionnaire had 69 questions, and the face to face interview took an average of 60 to 75 minutes to complete. The role of religion and Church in the process of forgiveness and reconciliation was examined in the research. The results indicate that the citizens of Croatia consider forgiveness to be something the Catholic Church, Catholic bishops and priests, practical believers and younger people regardless of religious belief are more inclined towards, but forgiveness is still considered as a generally human and not just religious phenomenon. // ABSTRACT IN GERMAN: Die Thematisierung des Verhältnisses von Religiosität und Verzeihen geht von einem Kirchenbegriff aus, bei dem zwischen einer deklarativen und einer existenzialen Handlungsebene unterschieden wird. Es wird die Frage nach dem Erfolg der Christianisierung in Europa aufgeworfen. Die Verfasser unterstreichen, dass der Begriff des Verzeihens vom Ballast des Missverstehens und möglicher Fehlinterpretationen befreit werden müsse. Der Akt des Verzeihens wird als ein Geschenk des Opfers an den Täter betrachtet; zugleich ist dies ein Geschenk an das Opfer selbst, das durch den Akt des Verzeihens von seiner Fesselung an erlittenes Unrecht befreit und erlöst wird, und somit ist Verzeihen eine Vorbedingung für das Equilibrium und die Aussöhnung des Opfers mit sich selbst. Im zweiten Teil der Arbeit werden Daten analysiert, die im Rahmen der vom 5. bis 15. Dezember 2003 durchgefürten Untersuchung "Frieden in Kroatien" gewonnen wurden. Die probabilistisch konstruierte Probandengruppe (N = 1023) wurde in drei Etappen ausgesucht. Der eingesetzte Fragebogen bestand aus 69 Fragen; die Befragung eines jeden einzelnen Untersuchungsteilnehmers dauerte im Durchschnitt 60-75 Minuten. Die Untersuchung widmete sich der Frage, welche Rolle dem Glauben und der Kirche beim Akt des Verzeihens und der Versöhnung zukomme. Die Untersuchungsergebnisse widerspiegeln die Meinung der kroatischer Bürger, nach deren Auffassung die katholische Kirche, die katholischen Bischöfe und Pfarrer, den Glauben praktizierende Mitbürger sowie junge Leute unabhängig von ihrer Konfessionszugehörigkeit in höherem Maße bereit sind zu verzeihen. Dennoch wird der Akt des Verzeihens als allgemein menschliches und nicht allein religiöses Phänomen betrachtet. Reprinted by permission of Drustvena Istrazivanja
Dok je služenje i njegovo shvaćanje unutar crkvenih okvira samorazumljiv pojam dotle on u društvenim odnosima ima negativni i zastarjeli prizvuk. Dok se unutarcrkveno shvaćanje pojma služenja ...razvijalo prema poistovjećivanju službe i osobnosti dotle se društveni pojam služenja razvijao u posve suprotnom smjeru. Najkasnije od početka moderne na širokoj društvenoj razini pojam služenja dobiva negativni prizvuk i sve jasnije se odvaja služba od osobnosti. Štoviše, moderni se pojam slobode razvija na svjesnom i jasnom odvajanju službe od osobnosti.
Razvoj shvaćanja službe u crkvenim odnosima pratimo na razvoju shvaćanja svećeničke. U društvenim odnosima pratimo sve jasnije i snažnije odvajanje službe od osobnosti sve do modernog shvaćanja subjekta koji stoji pred zahtjevom samostvaranja, estetizacije života. Kant se, kada pojašnjava što je prosvjetiteljstvo i kako se može izgraditi prostor za slobodnu uporabu razuma, poziva na primjer svećenika, njegovu službu u kojoj je pod obvezom poslušnosti, s jedne, i njegovu slobodu u javnom prostoru, s druge strane. Nietzsche će izložiti oštroj kritici maskiranje volje za moći pojmovima služenja. Usprkos nestanku pojma služenja iz terminologije kojom se shvaćaju društveni odnosi, ovaj ćemo pojam naći još unutar područja industrijske proizvodnje gdje služiti znači opsluživati proizvodne strojeve, a zadnja dva desetljeća sve više kao i obilježje modernog društva koje je obilježeno rastućim uslužnim djelatnostima.
Stanje na religioznoj sceni u Republici Hrvatskoj, nakon njezina osamostaljenja, obilježeno je povećanim brojem pristupa odraslih sakramentima inicijacije, s jedne strane i porastom prisutnosti nove ...religioznosti, s druge. Ovdje leže sličnosti i razlike u usporedbi sa stanjem u zemljama zapadne Europe.
Temeljna obilježja postmodeme i glavna obilježja nove religioznosti dodiruju se u svojim bitnim odrednicama te ujedno tvore ozračje s kojim se susreće kršćanski navještaj Boga. Odčitavajući tekst iz Ivanova evanđelja (Iv 4, 1-42) o susretu Isusa sa Samarijankom ovaj rad pokušava pokazati kako se kršćanski navještaj ne događa prvenstveno suprotstavljajući se alternativnim ponudama osmišljavanja života, nego nadasve izvornom snagom traženja ljudske žeđi za smislom i Bogom. To uključuje i zahtjev da se navještaj ravna nadasve prema Isusu Kristu koji je ujedno i Navjestitelj i Naviještani, a isto tako i zahtjev da navjestitelji sami najprije dožive nutarnje obraćenje iz susreta s Onim koga naviještaju.
Na početku rada autor pokazuje kako je u naše vrijeme odnos prema
smrti doživio nekoliko pomaka. Na toj pozadini, usporednom analizom
Heidegger ova i Levinasova mišljenja o smrti, autor donosi ...temeljne
postavke kršćanskog stava prema smrti. Heidegger Je smrt mislio kao način ljudskog postojanja i samorazumijevanja. Anticipaciju smrti herojskim preuzimanjem smrtnog života omogućuje autentičnost života, smrti daje obilježje najvlastitije mogućnosti. Stavljanje vlastite smrti u prvi plan, međutim, zatvara pogled
za smrt drugoga. Levinas smrt promatra unutar obzora prema posve Drugome. Fenomenološki gledano, smrt nije konac, nego nepoznanica. Smrt je patnja i pasivnost subjekta, najava granice moći subjekta i nepredvidivog, koji pojedincu ne ostavljaju prostor za inicijativu. Preko erosa Levinas otkriva odnos koji nije odnos moći, a koji ujedno u prvi plan stavlja smrt drugoga.
Tako ljubav pokazuje kako me smrt drugoga dira više od moje smrti. Lice drugoga zahtijeva da ga ne ostavim osamljenim pred smrću. Na mjesto autentičnosti o kojoj govori Heidegger, Levinas stavlja odgovornost za drugoga. Kod Heideggera govor o smrti uronjen je u tjeskobu, a kod Levinasa u odgovornost za drugoga. Kršćanstvo, koje živi iz događaja smrti i uskrsnuća Kristova, fenomen smrti doživljava putem uronjenosti u povjerenje unatoč nemoći kojom je
čovjek ograničen kako na početku, tako i na koncu svojeg a života.
Sama smrt je nijema. Misao o smrti ne prodire s druge strane.
Mišljenje, tražeći smisao smrti, zrcali traženje smisla života i pokazuje
kako se smisao smrti pronalazi u osmišljenom životu, a ne obratno.
