U kontekstu rasprava o preimplantacijskoj dijagnostici autor
analizira nekoliko bitnih pitanja i razmišljanja usko povezanih s
tom tematikom.
U prvom poglavlju razlazu se embriološke postavke uz ...opisivanje
razvojnih procesa u preimplantacijskoj fazi. Pojam preembrij
i utvrđivanje početka individualizacije oko četrnaestog dana nakon
Jertilizacije, čini se neutemeljenim. Naime, iz embriološke analize
ljudskog razvitka očito je daje embrij od trenutka oplodnje čovjek i
posjeduje aktivnu mogućnost tu egzistenciju potpuno razviti.
U drugom poglavlju spominju se teorije o početku ljudskog
života s naglaskom na teoriju preembrija, te naučavanju prema
kojemu je embrij od samog trenutka Jertilizacije osoba u nastajanju
te kao takav zahtijeva poštovanje koje dugujemo ljudskome
biću u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj komponenti.
U trećem poglavlju konfrontiraju se biološke, etičke i moralne
ocjene PID-a i IVF-a. Moguće posljedice PID-a u postupku izvantjelesne
oplodnje (IVF) su selekcija i odbacivanje bolesnih embrija,
odnosno, u osnovi likvidacija ljudskog ploda u samome začetku.
Zbog uistinu spornih "rezultata" ovih postupaka (PID i IVF) autor te
metode dovodi u biološku, etičku i moralnu upitnost i drži da su
etički nedopustive i moralno negativne i opasne. Čovjeku nije
dopušteno donositi smrtnu presudu nad drugim čovjekom bez
obzira na fazu razvoja ili životnu dob.
Dostojanstvo čovjeka i rad ZRINŠĆAK, Siniša; BALOBAN, Stjepan; ČRPIĆ, Gordan
Bogoslovska smotra,
11/2000, Volume:
70, Issue:
2
Paper
Open access
U ovom se radu raspravlja tema dostojanstva čovjeka i rada. Polazište rasprave predstavljaju rezultati istraživanja koja se odnose na rad i radne vrednote. Oni su obrađeni iz različitih kutova; ...suvremenih društvenih procesa u području rada, hrvatskih tranzicijskih okolnosti te iz perspektive socijalnog nauka Crkve koji objašnjava današnju transformaciju rada i ukazuje na moguća rješenja. Unutar tog su konteksta obrađene sljedeće teme: centralnost rada, važna obilježja posla, rad u objektivnim društvenim okolnostima te individualne i kolektivne preferencije. Rezultati istraživanja pokazuju kako se rad vrlo visoko vrednuje, ali ne na račun obitelji pa i prijatelja i slobodnog vremena. Medu važnim obilježjima posla prioritetnima se pokazuju dobra plaća, sigurnost radnog mjesta i zanimljiv posao, što govori o tome da se nešto više vrednuju varijable komfora i materijalnih uvjeta no osobnog razvoja. Rad se najviše percipira kao objektivna potreba, a oni koji su zaposleni ne iskazuju preveliko zadovoljstvo samim radom, autonomijom u poslu i sigurnošću posla. Hrvatski građani se, također, pokazuju vrlo neautoritarnima u poslu jer prvo žele biti uvjereni u ispravnost uputa koje im daje nadređena osoba, a istodobno se u velikoj većini slažu s različitim nagrađivanjem za različiti rad. Istraživanje ukazuje i na nešto značajnije prihvaćanje kolektivnih vrednota, ali ovdje u velikoj mjeri dolaze do izražaja kontradiktorni i ambivalentni stavovi, primjerice u slučajevima velikog prihvaćanja stava da je natjecanje dobro, ali i stava da treba smanjiti razlike u plaćama. Pitanje individulanih i kolektivnih preferencija najjasnije ilustrira probleme tranzicije i uloge države u gospodarskom i uopće društvenom razvoju. U zaključku rada autori raspravljaju četiri moguća kruga objašnjenja unutar kojih se može jasnije razumjeti u kojoj mjeri pitanja odnosa spram rada odražavaju zajedničke svjetske i europske trendove, u kojoj mjeri tranzicijske, a u kojoj specifično hrvatske okolnosti.
Prije 25 godina, točnije 25. srpnja 1978. godine u engleskom
gradu Oldhamu rođeno je prvo dijete metodom asistirane
reprodukcije FIVET, kolokvijalno nazvano "dijete iz epruvete". Ono
stoje u to ...vrijeme bila senzacionalna vijest, danas je, čini se, postalo
liječničkom rutinom. Naime, diljem svijeta je do danas ovom
metodom rođeno više od 300 tisuća djece. U široj populaciji
reprodukcijska medicina nailazi na odobravanje i sve više
supružnika koji ne mogu prirodnim putem dobiti djecu, pribjegavaju
ovoj metodi oplodnje.
U prvom dijelu rada autor iznosi povijesni pregled razvitka i
važne etape reprodukcijske medicine.
U drugom dijelu rada analiziraju se biomedicinski elementi
različitih metoda potpomognute oplodnje, s osobitim naglaskom
na in vitro fertilizaciju i prijenos zametaka (FIV/ET). Kod ove
metode bitno je razlikovanje između heterologne i homologne
umjetne oplodnje.
U trećem dijelu autor izlaže naučavanje Crkvenog učiteljstva o
problemima medicinski potpomognute oplodnje. Heterologna
umjetna oplodnja u suprotnosti je s dostojanstvom bračnih drugova
i s bračnom istinitošću. Zamjensko materinstvo objektivna je
pogrješka s obzirom na obveze majčinske ljubavi, bračne vjernosti
i odgovornog materinstva. Sukladno tradicionalnom naučavanju o
blagodatima braka i o dostojanstvu osobe, Crkva se i nadalje s
moralnog stajališta protivi homolognoj oplodnji in vitro.
U četvrtom dijelu autor analizira moralno-etičke aspekte
reprodukcijske medicine i njezinih metoda. Pojedine metode reprodukcijske
medicine još uvijek nisu dovoljno etički prodiskutirane, ni
pravno zadovoljavajuće regulirane. Cilj izvantjelesne oplodnje
prvotno je bio pomoći bračnim parovima koji su neplodni da ostvare želju za vlastitim djetetom. No, ubrzo Je došlo do
proširenja ciljeva i tehnika (kriokonzerviranje embrija, istraživanje
i eksperimentiranje na njima i s njima, preimplantacijska
dijagnostika (PID), koja Je nezamisliva bez FTV-a, kao i kontrola
kvalitete embrija, selektivni postupci: selektivni fetocid kod
prekobrojnih embrija i kod višeplodne trudnoće, odbacivanje, tj.
ubijanje viška embrija, donacija ili prodaja embrija ...). Očito je da
se ovdje primjenjuju izrazito nehumane i nemoralne eugenetske
strategije. Budući da su metode reprodukcijske medicine
protuprirodne i budući da predstavljaju instrumentaliziranje i
dehumaniziranje osobe, smatraju se nemoralnima i nedopuštenima,
te ih treba odbaciti. Reprodukcijska medicina treba se dalje
truditi u pružanju sigurnoga znanstvenog temelja za regulaciju
rađanja koja će se oslanjati na pridržavanje prirodnih ritmova u
prenošenju života i njegovanju prave bračne ljubavi.
Pjesma uz glazbala je liturgijska oznaka koja označuje da su Psalam imali pjevati izabrani hramski pjevači u liturgijskoj uporabi uz pratnju glazbala, kako smo to više puta naglasili.
Crkva i smrtna kazna Tomašević, Luka
Crkva u svijetu,
09/2002, Volume:
37, Issue:
3
Paper
Open access
Autor analizira opstojnost, pravnu opravdanost l motivacije
smrtne kazne, kako u različitim društvima, tako l unutar Crkve. U
prvom poglavlju Ispituje njezinu opstojnost tijekom povijesti,
počevši od ..."predjurldlčklh" kultura do onih "Jurtdtčklh". U drugom
poglavlju riječ Je o buđenju svijesti o dostojanstvu i vrijednosti
ljudskog života u modernom razdoblju sve do danas. U trećem
dijelu autor Iznosi stav kršćanstva t Crkve u povijesti l danas.
Služeći se analitičkom metodom, autor Ističe da su sva društva
l kulture u povijesti poznavale smrtnu kaznu. U "predjurtdlčktm"
društvima ona Je bila čin osvete tll "sakralne" dužnosti, dok u
Jurtdlčklm društvima postaje kazneno pravo državne vlasti kojim
se ona brani od zločinaca l obeshrabruje buduća zlodjela.
Od polovice XVIII. stoljeća počinje razvoj svijesti o dostojanstvu
osobe, o ljudskim pravima, kao što Je pravo na život. Da U umjesto
smrtne kazne država treba odrediti neku "medtclnalnu" kaznu koja
bi zločincu omogućila rehabilitaciju l povratak u društvenu zajednicu,
pitanje je koje zaokuplja europsku misao. Prvi glas protiv
smrtne kazne dolazi od talijanskog pravnika C. Beccarlae. Njegova
misao će utjecati na reformu kaznenog prava, tako da krajem XIX.
t u XX. stoljeću brojne države započinju s ukidanjem smrtne kazne
l uvode kaznu doživotnog zatvora. No, smrtna kazna postoji t vrši
se još uvijek u mnogim državama svijeta, unatoč deklaracijama
OUN-a l sve jačem pokretu protiv opstojnosti smrtne kazne.
Rano kršćanstvo protivilo se postojanju smrtne kazne jer se
ona protivila kršćanskom t ljudskom dostojanstvu, o čemu svjedoče
neki crkveni oci. Ipak, pod utjecajem društvenog mentaliteta l
rimskog prava, u srednjem vijeku (XII. st.) I Crkva dopušta smrtnu
kaznu, radi općeg dobra zajednice, obeshrabrivanja drugih
mogućih zločinaca t zadovoljenja kaznene pravednosti. Smrtna je
kazna smatrana zlom koje silom nameće zakonita t javna vlast
zbog održavanja društvenog reda.
U povijesti Ima veoma malo Intervenata Učtteljstva o smrtnoj
kazni; tek u srednjem vijeku (1208.) jedan tekst pape Nikole L, te
jedan govor pape Pija XII. Prema Piju XII. nije država ta koja Ima
pravo raspolaganja životom pojedinca, već je sam kriminalac taj koji Je svojim zločinom sam sebe lišio prava na život, a državna
vlast Je samo izvršitelj kazne.
U današnje vrijeme, kada je sazorila ideja u društvu o dostojanstvu
ljudske osobe, o vrijednosti ljudskog života i o neotuđivom
pravu na život, i Crkva je na razini svojega Uciteljstva postala
svjesna daje smrtna kazna neprilična u modernom društvu. S time
se slaže Sveti Otac, kao i svi biskupi Katoličke crkve.
Autor članka analizira govore pape Ivana Pavla II. prigodom njegova posjeta Hrvatskoj 1998. godine. Papa se u svojim govorima predstavlja kao hodočasnik Evanđelja, kao Rimski biskup koji izvršuje ...petrovsku službu. Poruke i poticaji su upućeni Crkvi u Hrvatskoj, kao i Hrvatskom društvu. Crkvi Papa priznaje svjedočku povijest, koja se očitovala kao mučenička povijest, posebice u životu zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Papa posebno ističe zadaću Crkve u izgradnji kraljevstva Božjega na ovim prostorima. Crkvu u Hrvatskoj Papa poziva na novu evangelizaciju, na ekumenski i medureligijski dijalog. Hrvatskom društvu Papa upućuje poruku da je svaki kršćanin pozvan izgrađivati svoju domovinu. U središtu društvenog života mora biti čovjek i njegovo ljudsko dostojanstvo. Papa govori o obitelji i o mladeži kao temeljima budućnosti Crkve i države. Na koncu, Papa izražava želju za trajnom demokratizacijom društva, za poštivanjem ljudskih prava i ostvarenjem pravne države.
