Ovaj rad govori o odnosu znanosti i filozofije ili, preciznije, o naturalizaciji filozofije. U prvom dijelu rada namjeravamo predstaviti Quineov teorijski okvir vezan za znanstveni utjecaj na ...filozofski diskurs i istraživanje. Quine je u svojim filozofskim spisima naglašavao važnost znanosti, u naturaliziranim ili normativnim epistemološkim oblicima. Ideja jedne održivije pozicije znanja utemeljene na znanosti često se smatra središnjom idejom Quineove epistemologije. Daleko od bilo kakvog oblika kozmičkog egzila, i filozofi, prema Quineu, prihvaćaju najbolje znanje koje im je u određenom trenutku dostupno.
Sličan fenomen pronalazimo u Descartesovom konceptu životinjskih duhova te se time potvrđuje teza o upotrebi najboljeg dostupnog znanstvenog znanja u određenom trenutku. Quineovu koncepciju, razvijenu u području analitičke filozofije, analiziramo na primjeru Descartesovog pojma životinjskih duhova, gdje se pokazuje utjecaj dominantne znanstvene paradigme na filozofski diskurs.
Budući da Quineov okvir smatramo vrlo relevantnim, njegovo smo stajalište usvojili kao svojevrsnu interpretativnu paradigmu koja nam pomaže da bolje razumijemo određeni problem iz domene povijesti filozofije.
Drugi dio rada analizira pojam životinjskih duhova koji su u Descartesovoj filozofiji shvaćeni kao posrednički entiteti koji povezuju um i tijelo. Nekoć snažna znanstvena ideja, životinjski duhovi su gotovo iščezli s napretkom znanosti te su zamijenjeni drugim znanstvenim paradigmama. Pojam životinjskih duhova smatran je Descartesovom kritičkom točkom i stoga je često zanemaren u filozofskim analizama. U ovom radu iznosimo hipotezu o tome kako je znanost preobrazila Descartesov filozofski diskurs analizirajući neobičan slučaj životinjskih duhova, pokazujući u isto vrijeme ograničenja i nedostatke novog modusa philosophandi.
Pitanje duhovnosti postaje središte zanimanja suvremenog
čovjeka bilo koje kulture, religije ili geografske pripadnosti. U tom
se duhu shvaća i potreba ispitivanja toga fenomena kod djece od
...najranije dobi. U prvom dijelu riječ je o pojmovnim određenjima
(duhovna dimenzija čovjeka, duhovnost djece, djetetov identitet)
koja pružaju jasnije razumijevanje za dublju spoznaju duhovnosti
predškolskog djeteta. Obitelj je primarno mjesto socijalizacije
nužno za daljnji razvoj djetetove duhovnosti, što je predmet
promišljanja drugog dijela. Zajedno s dječjim vrtićima, župnom
zajednicom, grupom vršnjaka i medijima ona ima ključnu ulogu u
razvoju i oblikovanju djetetova identiteta. Treći dio bavi se promišljanjem
o duhovnom životu predškolskog djeteta. Polaznu točku
pruža nam Isus iz Nazareta. U tom kontekstu predočuju se samo
neke od bitnih karakteristika djetetove duhovnosti kao što su njegova
zadivljenost i čuđenje prema svemu stvorenom, usmjerenost
njegova pogleda k nebu i molitva koja u životu male djece ima
posebno značenje.
U radu analiziramo i interpretiramo Vlak u snijegu, roman Mate Lovraka nastao u tridesetim godinama prošloga stoljeća, a zatim proučavamo sličnosti i razlike u odnosu na filmsku ekranizaciju Mate ...Relje nastalu u doba socijalizma. Na isti način analiziramo i interpretiramo Koka i duhove, roman Ivana Kušana koji je nastao u pedesetim godinama prošloga stoljeća, a onda proučavamo koliko se od njega razlikuje filmska ekranizacija snimljena prije svega nekoliko godina. Analizom tema, motiva i vrijednosti od Lovraka do Kušana i od Relje do danas u navedenim egzemplarnim djelima dolazi se do zaključka da su najveće Lovrakove inovacije postavljanje seoskoga djeteta kao glavnoga lika te slavljenje vrijednosti sloge i rada, a Kušan matricu dječjega romana obogaćuje premještanjem junaka u grad, pri čemu se od njega ne traži da bude savršen. Jednako tako, analizom narativnih promjena do kojih dolazi pri prijenosu iz medija književnosti u medij filma, odnosno promišljanjem ciljeva zbog kojih su provedene, možemo zaključiti da su takve izmjene opravdane i logične zbog različite prirode medija, odnosno različitih legitimnih načina kojima oni raspolažu u oblikovanju priče. Na kraju nudimo primjere pitanja koja mogu pomoći nastavniku za metodičku obradu ovih naslova predviđenih za treći ili četvrti te peti razred osnovne škole.
Mjere štednje u posljednjih nekoliko godina pokazale su se nezaobilaznim europskim odgovorom na krizu. Njihova je nužnost predstavljena rječnikom koji evocira krivnju i zamišljeni užitak. Ne čudi ...stoga što su mjere štednje nedavno postale predmetom lakanovske psihoanalize na tragu teze Todda McGowana o prijelazu iz društva zabrane u društvo naređenog uživanja. Dosadašnja literatura prepoznaje dihotomiju duhova kapitalizma: prvog, asketskog i štedljivog duha koji zahtijeva privatno odricanje i drugog, potrošačkog duha koji u ime društvene dužnosti zahtijeva upravo privatno zadovoljstvo. Duhovi kapitalizma strategije su za nošenje s gubitkom jouissance koji je impliciran u prihvaćanju simboličkog poretka kroz socijalizaciju. Falična fantazija punog, nekastriranog užitka kanalizira se preko strategije odgađanja kako bi se ostvarila u nedeterminiranoj budućnosti (prvi duh) ili opetovanog pokušaja imanentnog ostvarenja (drugi duh). Autor nadopunjava postojeću analizu na dva ključna načina. Kao prvo, ocrtava načine na koje se duhovi kapitalizma zrcale u izmjenama političko-ekonomskih mainstream pozicija. Kao drugo, upotrebom Arrighijeve sheme sistemskog ciklusa akumulacije nudi dodatnu strukturnu komponentu izmjeni duhova kapitalizma.
Indijanske religije nisu tehnološke, one nisu filozofija civilizacije, već je filozofija društva konačnog otkrivenja. Sve je nastalo u vremenu koje se ne može izmjeriti, sve što je stvoreno je ...konačno i savršeno, red stvari i odnosa savršeno postoji: sile svemira, duhovi biljaka, životinja, prirode i ljudi. Savršenstvo je u čovjekovom poštovanju zakona prirode, odnosno svijeta duhova i svemira čija je konačnost u ravnoteži i harmoniji. Ovo je filozofija moći svemira i prirode koje pomažu nemoćnom čovjeku kroz darove koje mu pružaju: kiša, sunce, plodovi, biljke, životinje i dr., s tim da pokazuje zahvalnost i poštovanje. Ovdje čovjek nije iznad prirode, i svijet po ovoj filozofiji nije stvoren u slavu čovjeka niti je čovjek iznad prirode i svega onoga što u njoj postoji. U najboljem slučaju ravnopravan je sa svim pojavnim oblicima u prirodi i mora ih poštovati, pokazuje zahvalnost i tako održava sklad, ravnotežu i harmoniju. Za Indijance svijet nije samo fizičko mjesto već je i duhovni prostor u tom dvojstvu i prostoru čovjek svakodnevno hoda, oblikuje i usmjerava vlastiti život. Nesumnjiva je važnost ove religijske filozofije, posebno danas kada se svijet suočava sa nizom posljedica koje su nerješive jer su nastale kao rezultat grubog i bezobzirnog kršenja prirodnih zakona. Bespoštedna trka za profitom vidno razara milijunima godina podešavani i podešeni prirodni raspored i prirodne zakone i za posljedicu imamo ugrožen biljni i životinjski svijet, ugrožene eko sustave, a time je ozbiljno doveden u pitanje opstanak čovjeka i organiziranih društvenih zajednica na planeti.
Rad donosi promišljanja o ulozi kršćanstva u obnovi suvremene kulture. Glavna okosnica istraživanja je događaj Duhova, opisan u Djelima apostolskim, koji predočuje ujedinjenje svetog i sekularnog ...obnovom zajedničkog razumijevanja i doživljavanja. Objava Boga koju razglašava prva Crkva jest kontrapozicija narušenu jedinstvu opisanom u događaju Babilona. Duhovi, kao model obnove jedinstva čovječanstva, prototip su svakog kršćanskog navještaja, a na njega se uvelike oslanja i Drugi vatikanski koncil. Posebna pozornost u ovom radu posvećena je viziji »koncilskog kršćanstva« u radovima Željka Mardešića koji nude prvorazredni teološki korpus na crti koncilske obnove. Kršćanstvo, kako ga vidi Mardešić, odmaknuto je od bilo kakvog projekta ideologizacije, politizacije ili sekularizacije. Krize vjere modernog vremena nastale su uvelike zbog neadekvatnog odnosa prema tim izazovima. Kao simptom te krize pojavljuju se i novi duhovni pokreti, oblik eklektične i neobvezne duhovnosti koja postaje konkurent institucionaliziranim religijama. U zaključku rada posvješćuje se potreba obnove evangelizacije i dijaloga sa svijetom koji ne bi trebao biti niti osuđivački niti mimikrijski, već zreo, autentičan, nadahnut, optimističan i ispunjen dubokim povjerenjem u personalizam i slobodu.
U članku je riječ o djevojačkim povorkama koje su se u sjeveroistočnoj Hrvatskoj o blagdanu Duhova povremeno održavale do pedesetih godina 20. stoljeća. Sudionice tih povorki najčešće su zvali ...kraljicama. Nakon spontanog života tog običaja kraljice su se preselile na folklornu pozornicu: postale su dio repertoara amaterskih folklornih društava i profesionalnog Ansambla narodnih pjesama i
plesova Lado, a pojavljuju se i u programima smotri folklora. Ovaj je članak nastao na temelju istraživanja i priprema za prikaz kraljica na zagrebačkoj 39. međunarodnoj smotri folklora 2005. godine.
