Razprava analizira uporabo prostora in prostorskih kategorij kot metodoloških orodij v analizi in interpretaciji literarnega besedila. Dosedanje tendence v prostorski analizi so predstavljene v ...štirih skupinah: uporaba »prostorskih« terminov v literarnoznanstveni terminologiji, prostor kot determinanta žanra, prostor kot narativni postopek in fenomenologija prostora. Poudarek bo na naratološkemu pristopu k prostoru, »implikaciji« prostora v literaturi ter metodološkim možnostim in relevantnosti analize prostora v literarni vedi širše.
Ovaj se rad bavi promišljanjem suvremenoga naratološkoga aparata i njegovim uključivanjem pojma paratekst Gérarda Genettea u okvire suvremenih naratoloških kretanja. S obzirom na kontekstualnost ...postklasične naratologije te njezine tendencije razumijevanja pripovijesti u interdisciplinarnom okružju, paratekstovi i njegove pojavnosti koje popisuje Genette u svojoj studiji čitaju se na tom tragu. Također, pokušavaju se prevladati manjkavosti strukturalističkog poimanja pripovijesti te smjestiti paratekst na pozicijski relevantno mjesto za analizu i interpretaciju pripovijesti unutar i izvan nje. Cilj je rada i prikazati neke od paratekstova koje razlaže Genette u svojoj studiji te dati smjer za daljnje proučavanje sličnih pojava u književnim pripovjednim tekstovima.
Promatrajući ju u nizu srodnih koncepata ‒ među kojima su kognitivna poetika, kognitivna lingvistika, kognitivizam, evolucijska književna teorija ‒ rad tematizira kognitivnu naratologiju kao smjer ...razvijen unutar postklasične i novih naratologija. Naznačuje se njezin opseg i doseg unutar kognitivne znanosti, ali se također tematiziraju koncepti poput sheme, okvira, pripovjednosti, parabole i drugi što mogu utjecati na razvoj i preoblike unutar kognitivne naratologije.
The paper proposes a rethinking of the contemporary narratological apparatus and the integration of Gérard Genette’s concept of the paratext in modern narratological practice. Considering the ...contextuality of the postclassical narratology and its tendency to explicate narratives through an interdisciplinary framework, the paratexts proposed by Genette could be understood in the same sense. The paper tries to overcome the shortcomings of the structuralist understanding of narrative, and to properly situate the paratext in terms of analysis and interpretation of narrative, within and beyond it.It also aims to analyse some paratexts, suggested by Genette in his study, and provide guidelines for further analysis of similar features in the literary texts.
Naratologija mogućih svjetova svojim je propitivanjem statusa i podrijetla fikcionalnih tekstova logično okrilje za razvoj pronašla u postklasičnoj naratologiji. Od samog početka zainteresirana za ...novo tumačenje pojma istine u fikciji, ova je disciplina uvođenjem pojmova svijeta, kao semantičke domene koju projicira tekst, i modalnosti, kao različitih načina na koji osobe i objekti u svjetovima postoje, uspjela objasniti narav fikcije i njezinu multiperspektivnost daleko bolje od ranijih teorija – od onih analitičkih logičara, preko saussureovskog strukturalizma sve do teorije mimeze. Posljedično, naratologija mogućih svjetova otvorila je nove horizonte u klasičnim naratološkim proučavanjima uvođenjem koncepata poput pričljivosti, kojom se nastoji procijeniti estetski potencijal određenog zapleta, ili autentizacije koja objašnjava mehanizme kojima pripovjedač stječe narativni autoritet. Novi su poticaji proučavanju dani i u području teorije žanra, gdje je na temelju postojanja ili izostanka određenih atributa mogućeg svijeta postalo moguće odrediti žanrovsku orijentaciju teksta. Zbog duboke veze s postklasičnim okretom prema kontekstu i interdisciplinarnosti, naratologija mogućih svjetova i dalje otvara nove horizonte, osobito na području studija medija, gdje sjedinjenjem koncepata imerzije i interaktivnosti nastoji modelirati estetiku koja bi optimalno stimulirala recipijentovu imaginaciju.
Due to its questioning of the status and origin of fictional texts, the narratology of possible worlds found its logical development in postclassical narratology. Looking for a fresh view on the concept of truth in fiction, the discipline introduced new terms such as world, a semantic domain projected by the text, and modality, a mode in which persons and objects exist in those worlds, which helped illuminate the nature of fiction and its pluriperspectivity in a far superior way than its predecessors. Namely, those range from the analytic logic, through Saussurean structuralism, to the theory of mimesis. Consequently, the narratology of possible worlds has opened new perspectives in classical narratological studies by introducing concepts such as tellability, designed to evaluate the aesthetic potential of a certain plot, or authentication, which explains the mechanisms through which the narrator acquires narrative authority. Research has been sparked in the field of theory of genre as well, where on the basis of existence or absence of certain attributes of the possible world it has become possible to determine the genre of a text. Due to its deep connections with the postclassical turn towards context and interdisciplinarity, the narratology of possible worlds still opens new horizons, especially in the field of media studies where, by integrating the concepts of immersion and interactivity, it strives to model an aesthetics which would holistically stimulate the recipient’s imagination.
Ovaj rad analizira oblikovanje gej, lezbijskih i biseksualnih identiteta u suvremenoj hrvatskoj književnosti te povezuje “izlazak iz ormara”, javno artikuliranje spomenutih identiteta, i odrastanje. ...Kronološki pregled proze objavljene od 2004. do 2018. uspostavlja odrastanje kao jednu od najvažnijih tema hrvatske queer proze i istražuje temelje tog vrlo postojanog interesa: klasični Bildungsroman, prozu u trapericama i stranu književnost dostupnu na hrvatskom jeziku. Strana je queer književnost povremeno kritizirana zbog prikazivanja identiteta kao konačnog i zatvorenog te zbog zahtjeva za vidljivom različitosti koji se nameće seksualno ili rodno nenormativnim pojedincima. Suvremena hrvatska proza, unatoč odlikama i motivima koje dijeli međusobno i sa stranom književnošću, identitete prikazuje kao otvorene i promjenjive te o protagonistima i protagonistkinjama piše kao o pripadnicima queer zajednice i recipijentima queer kulture.
Naratyvistinės istorijos filosofijos radikaliojo sparno atstovai H. White'as ir F. Ankersmitas teigia, kad istorinis naratyvas yra giminingas literatūriniam. Toks teiginys implikuoja, jog istorinį ...pasakojimą galima analizuoti literatūros mokslo priemonėmis. Šiame straipsnyje mėginama paanalizuoti priežastis, kodėl iki šiol tiek literatūrologai, tiek istorijos filosofai mažai skyrė dėmesio istorinio naratyvo literatūrologinei analizei. Išdėsčius pagrindines literatūrologines naratyvo teorijos sąvokas, analizuojama E. Gudavičiaus Lietuvos istorijos ištrauka naratologiškai ir aptariama tokios istorinio pasakojimo analizės reikšmė istorijos filosofijai.
Format bez formata Žužul, Ivana
FLUMINENSIA,
01/2020, Volume:
32, Issue:
1
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Roman
Leica format
(2003) Daše Drndić u
domaćoj je znanosti o književnosti i književnoj historiografiji te u široj
društvenoj javnosti prepoznat kao izniman kulturni i politički događaj. Brojna
...dosadašnja čitanja ustrajavala su na njegovoj stilističkoj, žanrovskoj i diskurzivnoj
složenosti. Polazeći od tih uvida te prepoznajući u radu romaneskne naracije
etički potencijal, u ovom je članku naglasak stavljen na ispitivanje njezinih
učinaka. Sukladno tezama postklasične naratologije
Leica format
se čita kao složen komunikacijski čin čije posljedice
po čitatelje i njihovo čitanje mogu biti brojne i raznorodne. Namjera je
pokazati da suočavanje s višeslojnim pripovjednim strategijama čitatelja uvlači
u rizičnu igru odlučivanja o granicama i podjelama zona u okolnostima kada se čini
da je svaka odluka i nemoguća i nužna.
The Leica Format
(2003), novel written by Daša Drndić, has been
recognized as a remarkable cultural and political event, equally important in
the field of Croatian literary criticism and literary historiography as in
general public. Numerous recent readings have insisted on its stylistic, genre
and discursive complexity. Drawing from such insights and recognizing the
ethical potential in the work of the narration, this paper is further organised
around the analyses of its effects. In the realm of the postclassical
narratology thesis, a close reading of Leica Format is a complex communication
act whose consequences for readers and their reading could be numerous and
heterogeneous. The aim is to reveal how to confront the readers with the
multi-layered narrative strategies which draw them into the risky game of
setting the boundaries and dividing the zones under the circumstances in which
every decision would, at the same time, be both impossible and absolutely
necessary.
The implied author is not a uniform concept because of the variety of its definitions. The article examines the use of the term implied author introduced by Wayne C. Booth and his subsequent ...reconceptualizations in Slovenia. The paper includes an original synthesis of the theories of the implied author focusing on the key older and modern theories, which shows their differences. The author highlights the problematic areas of each type of the concepts. She sheds light on understanding of the implied author as a reader-generated construct, which is seen as the most reasonable view and it is prevalent in contemporary debates.
Pričujoči članek analizira pripovedno strukturo romana Pepita Jiménez, prvega in najboljšega dela španskega pisatelja Juana Valere, ter posebnosti njegovega domnevnega (fiktivnega) urednika. Leta ...1872 objavljeni pisemski roman kaže številne poteze zlasti francoskih in britanskih predhodnikov iz 18. stoletja. Čeprav je njegov začetek dokaj arhetipski, pa to delo, ki je kljub zapleteni zgradbi in petim pripovedovalcem presenetljivo neobsežno, razkriva edinstveno figuro ekstradiegetičnega pripovedovalca-fiktivnega urednika, ki ni le napisal (literarnega) predgovora, temveč je tudi večkrat posegel v pripoved. Vrh vsega so njegovi komentarji pogosto v protislovju z njegovim lastnim predgovorom, katerega glavni namen je (bil) zajamčiti avtentičnost pisem in verodostojnost pripovedi. Avtor skozi aplikacijo Genettove teorije o pripovedovalcu (Figures III, 1972) ter paratekstu (Seuils, 1987) dokaže, da v tem primeru bistvo urednikove prefacialne in ekstradiegetične vloge v prvi vrsti ni avtentifikacija, pač pa usmerjanje pozornosti na proces avtentifikacije, ter da vprašanje verodostojnosti v romanu nikakor ni dialektične narave.
PDF
