U ovom se radu na temelju teorijskih spoznaja i prikaza relevantnih istraživanja te primjera u praksi nastoji prikazati mogućnost poticanja prijateljstva u razredu suradničkim učenjem. U skladu s tim ...očekuje se da će rad doprinijeti razumijevanju potreba upravo za ovom strategijom aktivnog učenja.
Istaknuti kulturni djelatnik XVIII. stoljeća fra Antun Žderić predavao je
filozofiju na franjevačkome filozofskom učilištu u Slavonskome Brodu te
je izrađivao vlastita skripta koja je diktirao ...studentima. Njegova su nam
predavanja sačuvana u dvama velikim rukopisima. Jedan se nalazi u
knjižnici franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci, a drugi u franjevačkome
samostanu u Iloku. U ovome se radu donosi tekst što se nalazi u
drugome dijelu iločkoga rukopisa na stranicama koje nisu paginirane, od
108. do 120. stranice. Njegov je sadržaj: 1) Zadnji traktat četvrtoga dijela
filozofije: O moralnom znanju; 2) O ljudskoj sreći; 3) Prvo pitanje: Što je i
u čemu se sastoji ljudska sreća?; 4) Upit: Može li netko u ovozemaljskome
životu biti nazvan sretnim? 5) Pitanje drugo: Što je ljudski čin i u čemu
se sastoji njegova dobrota ili zloća?; 6) Pitanje treće i posljednje: Što je i
kolikostruka je moralna krepost općenito? 7) Upit: Koliko je subjektivnih
dijelova razboritosti?; 8) Zadnji upit: Što je sramežljivost, a što prijateljstvo?
Autor ukazuje u članku na vjeru kao dar uzdarja, kao mogućnost čovjekova odgovora Bogu na darovani život. Čovjek je, naime, pozvan definirati svoj odnos s Bogom na osnovu Božjeg odnosa prema čovjeku. ...Temeljeći svoja promišljanja na biblijskom shvaćanju po kojem je čovjek slika Božja, odnosno, prijatelj Božji, autor naglašava kako čovjekov odnos prema Bogu treba biti cjelovit, osoban i kreativan.
Prema autorovu mišljenju, čovjek može živijeti drukčije samo ukoliko je motiviran osobnim odnosom prema određenoj osobi; ukoliko mu dotična osoba predstavlja otkriće i spoznaju vlastitog života; ukoliko u drugoj osobi, u njezinoj blizini nalazi, s jedne strane, određenu sigurnost i potvrdu svoje osobne vrijednosti, nadahnuće svojoj kreativnosti, te s druge strane, ukoliko sluti i osjeća kako bi tek u potpunom jedinstvu i zajedništvu volje i ljubavi s tom istom osobom mogao ostvariti najdublju čežnju svoga bića. Samo ona vjera, smatra autor, koja se može usporediti s odnosom punim ljubavi i povjerenja prema voljenoj osobi može se nazvati živom vjerom, tj. onom vjerom od koje se živi.
Vjera kao živa i dinamična stvarnost podrazumijeva rast i napredovanje koji su ponekad usporeni pa i ugroženi različitim oblicima nutarnjeg otpora; radi se, naime, o infantilnom shvaćanju i doživljavanju Božjeg odnosa s čovjekom: iskustvo vjere svodi se isključivo na iskustvo određene duhovne ugode i zadovoljstva. Na hodočašću prema budućnosti vjera se hrani nadom; ona je dar Duha; ohrabruje nas da se suočimo sa zahtjevima ljubavi i da ne klonemo pred ponavljanjem istih grijeha i naizgled pred beskorisnim ponavljanjem odluka i ponovnih padova.
Na kraju autor naglašava kako sinovski i prijateljski odnos prema Bogu nužno traži svoj izraz u ljubavi prema bližnjemu. Ljubiti bližnje ljubavlju koju je Bog po svome Duhu izlio u srca naša (usp. Rim 5,5), prvenstveno znači, prepoznati u bližnjima Božje prebivalište; s Bogom se radovati njihovu postojanju te na taj način sudjelovati u otkupljenju svijeta od zavisti i ljubomore, sebičnosti, netrpeljivosti i mržnje. Tko iskreno ljubi, smatra autor, nikad neće pomisliti da ljubljenu osobu potpuno poznaje, naprotiv, promatrat će je kao dragu tajnu, bit će otvoren za njezin rast i promjene; radovat će se njezinim preobraženjima.
Rad nastoji prikazati isprepletene živote triju hrvatskih prosvjetnih djelatnica i književnica, uglednih pripadnica društvenog i kulturnog života Hrvatske u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. ...stoljeća. Marija Jambrišak, najstarija od njih, bila je nastavnica i Jagodi Truhelki i Zdenki Marković na ženskom liceju u Zagrebu. Jagoda Truhelka zatim je postala nastavnica Zdenki Marković, koja im kasnije također postaje kolegica. Njihovi odnosi i utjecaji koje su ostavile jedna na drugu rekonstruirani su uglavnom na temelju istraživanja njihove sačuvane korespondencije te ćlanaka i kritika u novinama i časopisima koje su pisale jedna o drugoj.
U članku se pokušalo prikazati toleranciju kao krepost tj. sposobnost u smislu određenog habitusa (stanja) koje čovjeku omogućuje stupiti u ispravan odnos s drugim čovjekom. Međutim, prije nego li se ...počelo s predstavljanjem kreposti tolerancije, prvo se objasnio pojam kreposti u aristotelovskom smislu i to pod posebnim vidom aristotelovske kreposti prijateljstva. To je razjašnjenje dovelo do zaključka da je krepost unutarnje stanje (grč. hexis), a koje nekom čovjeku omogućuje svoje osjećaje i prirodne datosti dovesti u sklad i harmoniju. Zbog toga su kreposti nekog čovjeka pretpostavke za njegovo ispravno djelovanje kako prema samom sebi tako i prema drugome. S tim u vezi tolerancija će biti prikazana kao krepost koja čovjeku pomaže nadilaziti poroke poput predrasude, neprijateljskog držanja i mržnje prema drugom čovjeku. Upravo ovi poroci ne predstavljaju samo opasnost za pojedinca kao takovog nego i za čitavo društvo jer indirektno ugrožavaju demokraciju i ljudska prava te ih mogu štoviše i blokirati. Nadilaženje, stoga, ovih poroka kroz kreposti dijaloga i tolerancije, omgućuje stvaranje temelja za demokraciju i ljudska prava uopće. Na kraju članka se obrađuje odnos između prava i morala – morala u smislu kreposti – te se dolazi do zaključka da se oni u društvu trebaju nadopunjavati, a ne međusobno isključitvati.
Autor u ovom doprinosu podastire rezultate istraživanja ideje i korijena mediteranske bioetike. Postoji li uopće jedna regionalna, upravo mediteranska bioetika? Ako postoji, nameće se pitanje o ...njezinim teorijskim korijenima. Ako njezini teorijski korijeni uistinu počivaju na sveobuhvatnome kulturnom tlu mediteranskoga kompleksa, onda nije beznačajno pitanje o njezinu odnosu prema drugim regionalnim bioetikama. Međutim, odgovor na pitanje o teorijskim korijenima mediteranske bioetike podrazumijeva također odgovor na pitanje o njezinim praktičkim – upravo etičkim – korijenima. Drugim riječima, koja etika može stajati i stvarno stoji u temeljima mediteranske bioetike, kao njezin odlučujući raison d’être regionalne bioetike? Pritom regionalno određenje bioetike kao mediteranske ne označava puko zemljopisno razgraničenje nego podrazumijeva i uključuje bitne elemente historijske realizacije jednoga kulturnoga kruga koji je pokazao i pokazuje svoje enormne teorijske i praktičke učinkovitosti na razini stvaranja jedne zasebne, upravo Zapadne civilizacije. I upravo kao što kompleks Zapadne civilizacije, svojom misaonom prodornošću i praktičkom učinkovitošću, probija i nadilazi okvire zemljopisnoga ograničenja, to se isto razložno može očekivati od regionalne mediteranske boetike u kojoj ono regionalno ima značenje začeća, kolijevke i izvora ideje koja određuje, karakterizira i uvjetuje ljudsko istraživanje smisla i sreće iz jedne metapovijesne perspektive. Izvanjsko, tj. civilizacijsko istraživanje smisla i značenja korijena mediteranske bioetike u slijedećem koraku treba ustupiti mjesto unutrašnjem, tj. filozofijskom istraživanju smisla i značenja njezinih korijena. Autor upravo u ovom doprinosu podastire neke rezultate istraživanja korijena mediteranske bioetike te nekih njezinih idejnih određenja i usmjerenja.
Cilj istraživanja je utvrditi da li kvaliteta interakcije s vršnjacima može objasniti osjećaj usamljenosti i ponašanje predadolescenata i adolescenata. Teorijsku osnovu čini Sullivanova ...interpersonalna teorija u kontekstu koje su rezultati i interpretirani.
Rezultati ukazuju na zaključak o značajnoj povezanosti između kvalitete interakcije u dijadi, osjećaja usamljenosti, agresivnog i prosocijalnog ponašanja. Kvaliteta interakcije s najboljim prijateljem značajan je prediktor usamljenosti, te prosocijalnog i agresivnog ponašanja. Adolescenti koji kvalitetu dijadne interakcije procjenjuju višom osjećaju se manje usamljeno i u repertoaru ponašanja koriste prosocijalne obrasce ponašanja, za razliku od adolescenata koji nisu zadovoljni interakcijom s najboljim prijateljem i koji pokazuju višu razinu usamljenosti, a u repertoaru ponašanja koriste agresivno ponašanje.
Utvrđene su i spolne razlike. Mladići se osjećaju usamljenije od djevojaka i češće koriste agresiju u svom ponašanju. Djevojke se osjećaju manje usamljeno i prosocijalno ponašanje je češće u repertoaru njihovog ponašanja.
Srpska ratna agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu rezultirala je rušenjem materijalnih dobara: kuća, tvornica, škola, crkava i drugoga. Ipak, najtragičnija posljedica ratnih događanja bila su ...ubojstva ljudi, stradanja civila i urušavanje primarne socijalne strukture, naročito obitelji, susjedstva i prijateljstva. U ovom radu analizira se susjedstvo i prijateljstvo povratnika i useljenika na području Okučana i okolice. Anketirane su tri skupine ratnih migranata: izbjeglice-useljenici, povratnici Hrvati i povratnici Srbi. Uspoređeni su stavovi o susjedstvu i prijateljstvu Hrvata i Srba u prijeratnom, ratnom i poslijeratnom razdoblju. U prijeratnom razdoblju susjedstvo i prijateljstvo Hrvata i Srba funkcioniralo je dosta dobro. Iako znatno narušeni, primarni socijalni odnosi nisu u potpunosti uništeni ni u ratu. Sjećanje na prijeratni suživot i segmentarno očuvanje tih odnosa u ratu, trebalo bi da budu olakšavajući čimbenici u poslijeratnoj (re)konstituciji primarne socijalne strukture u lokalnim zajednicama.
Autor iznosi Aristotelovu podjelu znanosti, promatra
praktičnu znanost u odnosu na pojedinca i na društvo, nacrtno
uvodi u prijepor o izvornosti spisa iz područja etike koji se
pripisuju Aristotelu. ...Polazeći od tvrdnje daje dobro ono čemu sve
teži, Aristotel traga za tim dobrom kao krajnjoj svrsi ljudskoga
djelovanja. Svi se slažu daje to sreća, koju biramo radi nje same
a ne radi nečega drugoga, zato Je Aristotelova etika obilježena kao
eudemonistička. Raščlanjujući različita značenja i poimanja sreće
Stagirićanin ih prosuđuje i zaključuje da sreća nije život užitaka,
politički život nego djelatnost duše prema krjeposti.
Da bi se bolje mogao razumjeti govor o krjepostima, autor
najprije raščlanjuje Aristotelovo pojmovlje: slobodan izbor, voljno,
mimovoljno i protuvoljno, a potom tumači različite vidove duše. U
nastavku donosi Aristotelovu podjelu krjeposti na ćudoredne i
umne. Ćudoredna krjepostje stanje koje stječemo navikom. Ona je
sredina u odnosu prema nama između dvaju poroka, viška i
manjka, a vrijednosno gledano ona kao krjepostje krajnost. Autor
raščlanjuje Aristotelovu misao o pojedinačnim krjepostima i
odgovarajućim porocima, kao primjerice: o hrabrosti, umjerenosti,
darežljivosti, izdašnosti, velikodušnosti, blagoćudnosti, istinitosti,
stidljivosti, negodovanju a najviše pozornosti posvećuje različitim
vidovima pravednosti.
Dotičući prijepor oko broja umnih krjeposti, autor izlaže o
razboritosti, koja je bitno povezana s ćudorednim krjepostima, i o mudrosti, koja se bavi onim što je najsavršenije. U govoru o
prijateljstvu izdvaja tri oblika prijateljstva: radi koristi, radi užitka
i prijateljstvo dobrih. Posljednje je pravo prijateljstvo, u kojemu
jedan drugomu žele dobro. To mogu samo oni koji su krjeposni.
Raspravlja se također i o prijateljstvu u jednakosti i prema
premoći i izdvajaju se neki odgovori na pitanja povezana s
prijateljstvom. Autor u jednomu Aristotelovu tekstu prepoznaje i
otkriva anticipiranu formulaciju Descartesova cogita, što bi mogla
biti novost u osvjetljivanju povijesnoga tijeka filozofske zapadne
misli. U raspravi o užitku Aristotel nije hedonist ni antihedonist,
nego užitak pokušava prepoznati kao poticatelj čovjekova
djelovanja. Zato ga ćudoredno prosuđuje i vrjednuje, a mjerilo te
prosudbe je čestiti čovjek.
Nastavljajući početno Aristotelovo traganje za srećom, ističe
se da je čovjekova sreća ono što je sukladno najboljemu,
božanskomu u čovjeku, a to je misaono promatranje, koje sliči
božanskomu životu. Ta sreća uključuje ćudoredni život, vanjska
dobra i prijatelje. Na kraju svega, autor se osvrće na Aristotelovu
etičku misao i prosuđuje je.
Autor iznosi Aristotelovu podjelu znanosti, promatra
praktičnu znanost u odnosu na pojedinca i na društvo, nacrtno
uvodi u prijepor o izvornosti spisa iz područja etike koji se
pripisuju Aristotelu. ...Polazeći od tvrdnje daje dobro ono čemu sve
teži, Aristotel traga za tim dobrom kao krajnjoj svrsi ljudskoga
djelovanja. Svi se slažu daje to sreća, koju biramo radi nje same
a ne radi nečega drugoga, zato Je Aristotelova etika obilježena kao
eudemonistička. Raščlanjujući različita značenja i poimanja sreće
Stagirićanin ih prosuđuje i zaključuje da sreća nije život užitaka,
politički život nego djelatnost duše prema krjeposti.
Da bi se bolje mogao razumjeti govor o krjepostima, autor
najprije raščlanjuje Aristotelovo pojmovlje: slobodan izbor, voljno,
mimovoljno i protuvoljno, a potom tumači različite vidove duše. U
nastavku donosi Aristotelovu podjelu krjeposti na ćudoredne i
umne. Ćudoredna krjepostje stanje koje stječemo navikom. Ona je
sredina u odnosu prema nama između dvaju poroka, viška i
manjka, a vrijednosno gledano ona kao krjepostje krajnost. Autor
raščlanjuje Aristotelovu misao o pojedinačnim krjepostima i
odgovarajućim porocima, kao primjerice: o hrabrosti, umjerenosti,
darežljivosti, izdašnosti, velikodušnosti, blagoćudnosti, istinitosti,
stidljivosti, negodovanju a najviše pozornosti posvećuje različitim
vidovima pravednosti.
Dotičući prijepor oko broja umnih krjeposti, autor izlaže o
razboritosti, koja je bitno povezana s ćudorednim krjepostima, i o mudrosti, koja se bavi onim što je najsavršenije. U govoru o
prijateljstvu izdvaja tri oblika prijateljstva: radi koristi, radi užitka
i prijateljstvo dobrih. Posljednje je pravo prijateljstvo, u kojemu
jedan drugomu žele dobro. To mogu samo oni koji su krjeposni.
Raspravlja se također i o prijateljstvu u jednakosti i prema
premoći i izdvajaju se neki odgovori na pitanja povezana s
prijateljstvom. Autor u jednomu Aristotelovu tekstu prepoznaje i
otkriva anticipiranu formulaciju Descartesova cogita, što bi mogla
biti novost u osvjetljivanju povijesnoga tijeka filozofske zapadne
misli. U raspravi o užitku Aristotel nije hedonist ni antihedonist,
nego užitak pokušava prepoznati kao poticatelj čovjekova
djelovanja. Zato ga ćudoredno prosuđuje i vrjednuje, a mjerilo te
prosudbe je čestiti čovjek.
Nastavljajući početno Aristotelovo traganje za srećom, ističe
se da je čovjekova sreća ono što je sukladno najboljemu,
božanskomu u čovjeku, a to je misaono promatranje, koje sliči
božanskomu životu. Ta sreća uključuje ćudoredni život, vanjska
dobra i prijatelje. Na kraju svega, autor se osvrće na Aristotelovu
etičku misao i prosuđuje je.
