Cilj je rada usmjeriti pažnju na neke pretpostavke koje se čine važnima za bolje razumijevanje mišljenja koje se dodatno označuje kao »kritičko«. Najprije se uvodno konstatira da se govor o ...»kritičkom« mišljenju pojavio u kontekstu obrazovanja te se podsjeća da je »kritičnost« bitna sastavnica mišljenja uopće. Stoga se predstavljaju različiti tipovi uma iz kojih se razvijaju različiti tipovi racionalnosti i mišljenja. Pri tom se podsjeća na suvremenu kritiku apsolutiziranja zapadnjačke diairetičke racionalnosti, a potom se pokazuje kako se od jednosti uma razvila pluralnost racionalnosti. U sljedećem poglavlju predstavlja se izvorni um kao jedinstvo logosa i mitosa, a nastavno se tematizira ono što se iz perspektive diairetičke racionalnosti ne priznaje pripadajućim umu – drugost uma. Potom slijedi prikaz mogućnosti priznavanja racionalnosti drugosti uma koja se pokazuje u metafori i analogijskoj racionalnosti. Sljedeće poglavlje diskutira neke manifestacije posljedica diairetičke racionalnosti i s njima povezane poteškoće s obzirom na pretpostavke razvoja sposobnosti kritičkog mišljenja. Na kraju se predstavljaju neki uvjeti za kritičko mišljenje.
Das Ziel dieses Textes ist, die Aufmerksamkeit auf einige Voraussetzungen, die als wichtig für besseres Verständnis des Denkens scheinen, das zusätzlich als „kritisches“ bezeichnet wird, zu richten. Zuerst wird einleitend konstatiert, dass die Rede vom „kritischen“ Denken im Kontext der Ausbildung aufgetreten ist, und es wird daran erinnert, dass „Kritisches“ ein wesentlicher Bestandteil des Denkens überhaupt ist. Deshalb werden verschiedene Vernunfttypen vorgestellt, aus denen sich verschiedene Rationalitäts- und Denktypen entwickeln. Dabei wird an zeitgenössische Kritik an der Absolutierung der westlichen dihairetischen Rationalität erinnert, wonach es gezeigt wird, wie sich aus der Einheit der Vernunft die Pluralität von Rationalitäten entwickelt hat. Im folgenden Abschnitt wird die ursprüngliche Vernunft als Einheit von Logos und Mythos dargestellt, fortgesetzt von der Thematisierung dessen, was aus der Perspektive der dihairetischen Rationalität nicht als der Vernunft Zugehöriges anerkannt wird – das Andere der Vernunft. Darauf folgt die Darstellung der Anerkennungsmöglichkeit der Rationalität des Anderen der Vernunft, welche sich in der Metapher und der analogischen Rationalität zeigt. Nächstes Kapitel diskutiert einige Folgemanifestierungen der dihairetischen Rationalität und mit diesen Folgen verbundene Schwierigkeiten in Bezug auf Voraussetzungen der Fähigkeitsentwicklung des kritischen Denkens. Zum Schluss werden einige Bedingungen für kritisches Denken dargestellt.
U svijetu preplavljenome informacijama naša je sposobnost racionalnoga razmišljanja često na kušnji. U ovome radu donosimo teorijski i istraživački pregled literature koja pojašnjava kada nam i zašto ...uvjerenja ponekad divergiraju od empirijski provjerenih spoznaja i činjenica, posebno u kontekstu svjetonazorske polarizacije. Polazeći od okvira dvoprocesnih teorija za razumijevanje individualnih razlika u racionalnosti, razmatramo dvije teze o ulozi analitičkoga rezoniranja u (ne)prihvaćanju epistemički utemeljenih dokaza i činjenica podložnih svjetonazorskoj polarizaciji. Dosadašnji nalazi pružaju složenu sliku te ostavljaju prostor različitim teorijskim interpretacijama, ukazujući na nužnost sveobuhvatnoga međudisciplinarnog pristupa u svrhu daljnjega produbljivanja područja.
U članku razmatramo prigovore pristupa sposobnosti upućene Rawlsovoj teoriji pravednosti. Prigovor je da Rawlsova teorija isključivim fokusom na razložnost i racionalnost, kao na esencijalna svojstva ...osoba koje su obuhvaćene opsegom pravednosti, isključuje iz njezine domene ljude koji ta svojstva ne posjeduju (poput osoba s teškim mentalnim oštećenjima). Ukazujemo na nedostatke alternativnog prijedloga teorije sposobnosti koji je utemeljen na dostojanstvu vrste jer tvrdimo da taj pojam ne može utemeljiti valjane normativne zaključke. Prihvaćamo Rawlsovu ideju da sadržaje pravednosti, prije svega prava, određuju razložni ljudi (idealni zakonodavci). Međutim, smatramo da sadržaje pravednosti ne utvrđuju imajući u vidu samo svoje apstraktne karakteristike racionalnih i razložnih bića, nego raznolika prava i sposobnosti. S obzirom na svoju osobinu razložnosti, koja pretpostavlja nepristranost, utvrđuju prava i sposobnosti koje treba zaštititi univerzalno. Na taj su način i bića koja nemaju sposobnost racionalnosti i razložnosti obuhvaćena u doseg pravednosti.
In the article, we consider the objections of the capability approach to Rawls’s theory of public justification. The objection is that Rawls’s theory is considered with an exclusive focus on reason and rationality as essential properties of justice, excluding from the domain of justice people who do not possess these properties (such as people with severe cognitive impairments). We point out the shortcomings of the alternative proposal to the capability theory, which is based on the dignity of the species, because we claim that no valid normative conclusions can be derived from the concept of the species. We conclude by adopting a model of public justification according to which duties and rights are determined by reasonable people (ideal legislators). Reasonable people impartially judge the principles of justice even for those who do not participate in the process of justification but deserve the recognition of rights by universalizing these rights. Through universalization, they justified these rights for themselves and for those they represented by presenting adequate representatives in the process of justifying the principles of justice for those who do not have the capability to be reasonable and rational.
U svijetu preplavljenome informacijama naša je sposobnost racionalnoga razmišljanja često na kušnji. U ovome radu donosimo teorijski i istraživački pregled literature koja pojašnjava kada nam i zašto ...uvjerenja ponekad divergiraju od empirijski provjerenih spoznaja i činjenica, posebno u kontekstu svjetonazorske polarizacije. Polazeći od okvira dvoprocesnih teorija za razumijevanje individualnih razlika u racionalnosti, razmatramo dvije teze o ulozi analitičkoga rezoniranja u (ne)prihvaćanju epistemički utemeljenih dokaza i činjenica podložnih svjetonazorskoj polarizaciji. Dosadašnji nalazi pružaju složenu sliku te ostavljaju prostor različitim teorijskim interpretacijama, ukazujući na nužnost sveobuhvatnoga međudisciplinarnog pristupa u svrhu daljnjega produbljivanja područja.
In a world inundated with information our capacity for rational thinking is often put to the test. In this paper we give a theoretical and empirical review of the literature explaining when and why our beliefs diverge from empirically founded knowledge and facts, especially in the context of ideological polarization. Two key perspectives are presented that reveal the reasons for our deviation from epistemic accuracy, i.e., bounded rationality and expressive rationality. Starting from the framework of dual-process theories for understanding individual differences in rationality, we consider two theses regarding the role of analytical reasoning in the (non)acceptance of epistemically founded evidence and facts subject to ideological polarization. Different interpretations of scientific facts and related evidence form the basis for making social policies and decisions and carry profound consequences for the daily life of individuals and society at large. The complexity of the relationship between analytical thinking and ideological polarization highlights the necessity for a comprehensive interdisciplinary approach to furthering advancement in this field.
Rad se bavi decizionističkim pravcem u izučavanju organizacije i cilj mu je prikazati teoriju američkog nobelovca Herberta Simona kao njezinoga glavnog predstavnika. U radu se analiziraju neposredno ...Simonovi tekstovi, radovi drugih autora, njegovih bliskih suradnika, ali i kritičara, te domaća literatura koja se bavi odlučivanjem u organizaciji i problemom odlučivanja općenito. Iako je prepoznat njegov izvanredni doprinos disciplini, u domaćoj literaturi iz područja teorije organizacije nedostaje sustavan pregled Simonova rada. Cilj je ovog rada popuniti tu prazninu. U radu se najprije analiziraju temeljni koncepti Simonove teorije odlučivanja: racionalnost odlučivanja i, posebno, ograničenja racionalnosti, potraga za zadovoljavajućim rješenjem, heuristika, razlikovanje između programiranih i neprogramiranih odluka. Zatim se iznosi Simonovo razumijevanje organizacija argumentirajući kako ono počiva na razlikovanju između dvije vrste odluka: odluke o pristupanju u članstvo i drugih odluka koje se donose unutar organizacije. Konačno, zadnji dio rada bavi se kritikom Simonove teorije odlučivanja i teorije organizacije.
The paper deals with the decisionist approach to organization theory and presents the work of American Nobel laureate Herbert Simon as its chief representative. Information is collected from the work written by Simon himself, from books and papers authored by other people, most notably his close associates and critics, as well as Croatian literature dealing with decision-making in organizations and decision-making in general. Although his extraordinary contribution to several disciplines is recognized in the domestic literature, there is no systematic overview of Simon’s work. This paper aims to fill this void. First part of the paper tackles the basic concepts of Simon’s decisionmaking theory: rationality of decision-making and, in particular, bounded rationality, search for a satisfying solution (satisficing), heuristics, and differentiation between programmed and non-programmed decisions. The paper proceeds by presenting Simon’s understanding of decision-making within the organizational setting. It is argued that Simon’s understanding of organizations is anchored in the differentiation between two types of decisions: decision to participate and decision to produce (intraorganizational decisions). Finally, the last part of the paper explores criticism of Simon’s work.
Kauzalni i efektualni pristupi poduzetništvu najviše su istraživani pristupi u objašnjavanju načina iskorištavanja poduzetničkih prilika od strane poduzetnika. U istraživanjima koja se bave tematikom ...kauzalnog i efektualnog pristupa poduzetništvu uočeno je učestalo doticanje koncepta racionalnosti tih dvaju pristupa. Odnosno, mnogobrojni autori iznose stavove vezane za racionalnost odabira između navedenih dvaju pristupa poduzetništvu te racionalnu usklađenost njihovih temeljnih principa. Cilj je ovog rada kritički analizirati razne poglede koji su predloženi u literaturi o temi racionalnosti u kontekstu kauzalnog i efektualnog pristupa poduzetništvu. Iz analize proizlazi kako se većina autora koristi racionalnošću kao apsolutnim konceptom te analizira unutarnju koherentnost kauzalnog i efektualnog pristupa poduzetništvu. Međutim, nijedan autor nije definirao pojam racionalnosti kojim se koristi, a primjetno je i kako se u literaturi nedovoljno rigorozno pristupa tom konceptu te kako se neprimjereno koriste sinonimi za racionalnost. Završno, na temelju provedene analize donose se prijedlozi za buduća istraživanja.
Rad teži kritiÄki preispitati koncept intrinziÄnog dostojanstva Äovjeka kao osobe, tj. esencijalistiÄki pristup njegovog opravdanja, zbog dojma njegove teorijske neutemeljenosti i arbitrarne ...ograniÄenosti. Nakon kratkog ocrtavanja samoga pojma putem jeziÄne analize i dominantnih primjera povijesne upotrebe, drugi dio rada zauzima polemiÄko stajaliÅ¡te naspram Kantovog odreÄ‘enja dostojanstva, zbog njegovog znaÄaja kao vodeće pozicije unutar rasprave o dostojanstvu, a zatim i spram same ideje intrinziÄnosti ljudskog dostojanstva uopće. Naposljetku, u radu se tvrdi kako je tako shvaćen pojam dostojanstva racionalno neobranjiv i moguć jedino kao predmet vjere, te da Äak i ako se kao takav prihvati, pod uvjetima svoje konstitucije i prema kriterijima svoje primjene nužno mora biti proÅ¡iren na neodreÄ‘en skup ostalih ne-ljudskih živih bića koja te kriterije zadovoljavaju.
The paper consists of three parts together with the introduction and conclusion. The first part considered the humanities in the perspective of humanization and explains why the interpretation of its ...crisis is not self-evident. The symptoms of the crisis are treated on the basis of self-understanding of selected actors thematizing such phenomena as is the situation in education, as well as the constellation of certain forms of knowledge that are indispensable in terms of political framing of democratization. The axis of crisis self-interpretations presents itself by the fact that it features a hegemonic form of economic rationality which “invasively” transforms the framework of the humanities. How can the humanities react to the situation? The second part seeks to answer this very question: what forms of reflexivity can be developed in order to resist the mentioned hegemony? The humanities contain idiosyncratic potentials that enable them to dissolve the ruling ideologies in terms of instrumental rationality and utilitarianism. “Economic humanities” are a form of reflection for the humanities that confronts the mentioned hegemony. The third part contextualizes the crisis-determined humanities through historical dynamics of abstraction and shows why the humanities care about reflecting on the modern finalization of abstraction on the occasion of humanization. Finally, the paper argues that, although the current expansion of abstraction affects the humanities, the crisis implies the existence of a space of possibility in which indecision exists.
Prilog donosi prikaz i kritičku analizu epistemologije religije Johna Hicka, jednoga od najznačajnijih filozofa religije u prošlom stoljeću. Hickova epistemologija, osobito njezini središnji pojmovi ...poput »iskušavanja kao« i »eshatološke verifikacije«, nastoji etablirati smislenost i racionalnost religijskih tvrdnji pokazujući kako je religijsko iskušavanje svijeta epistemološki jednakovrijedno kao i ono naturalističko. Autor priloga nastoji upozoriti na neke poteškoće Hickove pozicije, osobito na manjkavost njegova razumijevanja religijske vjere. U konačnici, Hickova se epistemologija religije u većem svojem dijelu pokazuje problematičnom stoga što s jedne strane u potpunosti ovisi o subjektivnom religioznom iskustvu te s druge strane isključuje u potpunosti propozicijski aspekt vjere.
The aim of this paper is to provide an overview and critical analysis of John Hick’s epistemology of religion. Hick was one of the most influential philosophers of religion in the last century. Hick’s epistemology, especially its central concepts like “experiencing as” and “eschatological verification,” aims to establish the meaningfulness and rationality of religious claims by showing that the religious experience of the world is an epistemological equivalent to the naturalistic one. The author points out some difficulties of Hick’s position, especially the inadequacy of his understanding of religious faith. Ultimately, Hick’s epistemology of religion is for the most part problematic because, on the one hand, it depends entirely on the subjectivity of religious experience, and on the other, it completely excludes the propositional aspect of faith.
PDF
