Razprava se posveča vlogi Vítězslava Nováka v okviru češke glasbe okoli 1900. Vítězslav Novák (1870–1949) sodi med tiste skladatelje, pri katerih se v številnih ozirih kažejo značilna nasprotja, ki ...jih je mogoče opisati s funkcijami centralno-obrobno, globalno-lokalno, heterogeno-homogeno. Nakazane kategorije pa niso kakšne naravno dane konstane. Prav tako ne predstavljajo kategorij, ki bi si jih Novák sam „predpisal“, temveč izhajajo iz diskurza o Nováku vsaj v češkem okolju.
Following the theoretical starting points clarifying the term “reception” based on the theory of reception itself and its representatives, especially Jauss and Iser, and the concept of review, the ...paper also analyses historical and social situations. The interest of the research is, content-wise, limited to reviews of books by the Spanish philosopher José Ortega y Gasset in German literary journals during the time of the Weimar Republic, 1919 – 1933. The findings on how an author’s works were reviewed and in which journals they appeared with regard to their character, ideological, i.e. religious orientation of these journals, cast additional light on the works themselves as well, i.e. on the author as a whole. Because of this, the political situation in Germany during this period of history was in need of further and more detailed examination. After a thorough analysis, we concluded that during the time of the Weimar Republic, judging by the copies of the journals in circulation, i.e. books sold, Ortega y Gasset has definitely found his way to Germany’s readers.
Nakon teorijskih polazišta u kojima se razjašnjava pojam recepcije oslanjajući se na samu teoriju recepcije te njezine predstavnike, prije svega Jaussa i Isera te pojam recenzije, analiziraju se i povijesno-društvene situacije. Pritom se interes istraživanja sadržajno ograničava na recenzije, tj. prikaze knjiga španjolskog filozofa José Ortege y Gasseta u njemačkim časopisima koji su se bavili književnošću, i to u razdoblju Weimarske Republike, od 1919. do 1933. godine. Spoznaje o tome kakva su tumačenja djela nekog autora bila i u kojim su se časopisima ona objavljivala s obzirom na karakter, ideološku, odnosno vjersku orijentaciju tih časopisa, bacaju dodatno svjetlo i na sama djela, odnosno na autora u cjelini. Iz tog razloga bilo je potrebno temeljitije promotriti političku situaciju u Njemačkoj u navedenom povijesnom periodu. Nakon detaljne analize zaključeno je da je Ortega y Gasset u Njemačkoj u vrijeme Weimarske Republike, ako mjerimo prema nakladi časopisa, odnosno prodanih knjiga, definitivno pronašao svoj put do njemačke čitateljske publike.
Recepcija Koromanove poezije tijekom posljednjih šest desetljeća mijenjala se zbog čitateljskih navika, ukusa vremena, utjecaja određenih pjesničkih škola, uniformiranosti kritičkoga promišljanja, ...udaljenosti od matične hrvatske književnosti i složenih kulturno-političkih prilika te se kretala od percepcije Koromana kao zavičajnoga pjesnika do suvremenih čitanja koja bacaju svjetlo na Koromana kao metafizičkoga pjesnika. Dosadašnja istraživanja Koromanove poezije mogu se podijeliti na ona koja sustavno pristupaju njegovoj poetici nastojeći u njoj prepoznati osobitosti u jezičnome i versifikacijskome smislu te ona koja se njegovim pjesničkim djelom bave prigodno u obliku književnopovijesnih ogleda, predgovora i članaka za dnevne tiskovine i časopise, no sva potvrđuju da se Koromanova poetika afirmirala kao jedinstvena cjelina u jezičnome i versifikacijskome smislu. Godine 2017. Koromanov pjesnički opus sabran je u ediciji koja objedinjuje do tada objavljenih 12 pjesničkih knjiga s pjesmama neuvrštenima u zbirke koje su tiskane u časopisima i drugim publikacijama, prateći vremenski slijed njihova nastanka. Čitateljsko iskustvo posljednje pjesničke knjige Bit ću negdje, objavljene 2022. godine, ispituje autorovu korespondenciju s vlastitim opusom i istražuje Koromanovu poetiku u kontekstu aktualnoga trenutka te uspostavlja veze koje mjere njezine promjene i usložnjavanja, posebice onih u ranijim zbirkama ovjerenih pjesničkih mjesta koje autor iznova rekreira u recentnoj knjizi pjesama. Rad istražuje Koromanove pjesničke postupke koji ili potvrđuju organsko jedinstvo s vlastitom literarnom tradicijom ili negiraju njezine poetske kanone, što naposljetku daje bolji uvid u recepciju njegove poezije.
U radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog katoličkog filozofa i mislioca, pokretača personalističkog pokreta, Emmanuela Mouniera (1905–1950) u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji do 1965. ...godine. Prate se članci o Mounieru, o njegovu personalizmu i o njegovim djelima te o utjecaju nekih njegovih ideja. Na prve usputne odjeke njegove misli kod katoličkih i nekih drugih mislilaca u Hrvatskoj nailazimo već 30-ih godina, ali s njihove strane izostaje kako pozitivna, tako i negativna kritika. Ipak, Mounierova djelomična bliskost nekim idejama marksizma i socijalizma za njih nije bila prihvatljiva. I hrvatski mislioci u emigraciji zadržavaju taj rezervirani stav, dok je u zemlji nakon Drugoga svjetskog rata nastupilo doba u kojem je jedino javno prihvatljivo mišljenje bilo marksističko, a personalizam se kao »buržoaska« filozofija odbacivao. Iznimka je donekle bio Mounier, prema kojemu poslijeratni marksisti imaju ambivalentan, a nakon raskola Tita i Staljina 1948. godine čak i prilično pozitivan stav. To je filozofsko-povijesni raritet, osobito kada se ima na umu da je Mounier bio izrazito katolički mislilac. Otuda recepciju Mouniera možemo gledati i kao prethodnicu tzv. približavanja kršćanstva i marksizma 60-ih godina prošloga stoljeća, ali i kao politički pragmatizam ondašnje jugoslavenske ideologije.
The work reviews and analyzes the reception of the French Catholic philosopher and thinker, originator of personalistic movement, Emmanuel Mounier (1905-1950) in Croatia and the former Yugoslavia until 1965. It investigates the articles on Mounier, his own works as well as his influence on personalistic endeavours in the region. First brief echoes of his thought on Catholic and pronounced thinkers in Croatia can be found as early as in 1930-ies, however, without any relevant positive or negative criticism. Namely, Mounier’s tendency towards Marxism and socialism was not acceptable for them. Croatian emigrants adhered to such reserved sentiments towards Mounier. After the Second World War the only acceptable standpoint was Marxist and personalism, being considered as a ‘bourgeois philosophy”, was denied. The only exception was Mounier, to whom the post-war Marxists have an ambivalent attitude and after the break of Tito and Stalin in 1948, even a positive one. This is a philosophical-historical rarity, taking into account that Mounier was an apparent Catholic thinker. Hence reception of Mounier can be considered as a vanguard of the so-called convergence of Christianity and Marxism in 1960-ies but also as a political pragmatism of then Yugoslav official ideology.
Članek se ukvarja z romanom Prebujenje (1943), ki ga je napisal slovenski pisatelj Zorko Simčič. V ospredju je vprašanje interpretacije romana, vprašanje njegove vloge v medvojni slovenski ...književnosti in vprašanje njegove recepcije. Prebujenje je meščanski psihološki roman, ki je nastal kot reakcija na tedaj prevladujočo kmečko pripovedno prozo. Protagonist romana je dijak Dušan Biljanski, pisec humoresk in feljtonov, ki si želi napisati veličastno literarno delo. Glavni razlog, ki je Simčiča spodbudil k pisanju, je bil razpis za Finžgarjevo literarno nagrado. Čeprav je ni prejel, se je Nova založba odločila za izdajo. Roman je prejel Prešernovo nagrado mesta Ljubljane in bil kritiško pozitivno sprejet. Čeprav doslej še ni bil literarnovedno obravnavan, ne moremo trditi, da je bil zamolčan.
U radu se obrađuje ogled
pod naslovom
De Thucydidis historia
iudicium
. Riječ je o latinskom prijevodu djelomično sačuvane rasprave
O Tukididovu značaju
(Περὶ Θουκυδίδου
χαρακτῆρος), koja se ...pripisuje Dioniziju iz Halikarnasa (1. st. pr. Kr. – 1.
st. po Kr.). Prijevod je načinio humanist Andrija Dudić (1533. – 1589.), a
otisnut je 1560. u Manuzijevoj tiskari u Veneciji. Grčko-rimski povjesničar i retoričar
ondje je prikazao Tukididovu
Povijest
Peloponeskog rata
kao ogledan primjer atičkog jezičnog izraza. Dionizije je
i sâm uspješno oponašao slavnog Atenjanina i time poticajno djelovao na kasnije
pisce. Iako ga je hvalio zbog obračuna s mitologiziranjem povijesnih djela,
Halikarnašanin nije skrivao kritički ton spram nekih Tukididovih postupaka. Na
tragu čitanja Tukidida i Dionizija, u radu se najprije skicira kulturno-povijesna uloga originalnog djela. Zatim se obrađuje
recepcijska sudbina obojice pisaca. Nudi se filološka
obrada Dudićeva latinskog prijevoda. Cilj članka
jest prikazati Dudićev rad u okviru recepcije obojice antičkih pisaca i u
kontekstu renesansnog prevođenja s grčkog na latinski te analizirati Dudićeve
prevodilačke postupke
Thucydides,
one of the greatest Greek historians, has been admired for centuries after
writing his account of the Peloponnesian war. His critics were fewer than his
admirers, but he was not exempt from critique. Dionysius of Halicarnassus wrote
the treatise Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος, judging harshly the Athenian
historian. Andreas Dudithius, a Renaissance scholar and diplomat, translated
the treatise into Latin, encouraged by his friend Paolo Manuzio who published
the translation in 1560. Dudithius dedicated the translation to his sponsor
Nicolaus Olahus, bishop of Estergom and a historian. In the preface, Dudithius
states that his translation will not be
ad
verbum
. In his use of Latin he
emulates classical models. In the context of humanist translation Dudithius is
closer to the learned and influential Leonardo Bruni than to the adherents of
the
ad verbum
style such as Andreas
Divus and Alonso of Cartagena.
Filozofska misao Maxa Schelera bila je prisutna u našoj filozofiji gotovo od svojih početaka. Iako bi se moglo tvrditi kako je hrvatska recepcija Schelerove misli opsegom mala, ona je sadržajno ...bogata cjelovitim pregledima i bitnim problematiziranjima. Time je Schelerova filozofija na našim prostorima još od nekada prepoznata i smještena u širi filozofski kontekst. Stoga je svrha ovoga rada prikaz recepcije Schelerove misli kroz prikaz djela autora koji su se sustavno bavili Schelerovom filozofijom. Ti su autori holistički pristupili Schelerovoj misli te su pokrivena gotova sva njena razdoblja, od etike vrijednosti do antropologije i metafizike. Ostali autori, koji prikazuju pojedini aspekt Schelerove misli ili se na nju usputno pozivaju, biti će taksativno navedeni. Na taj način u središtu rasprave biti će ono bitno hrvatske interpretacije Schelera, a također se pokazati i širi odjek njegove misli.
The philosophical thought of Max Scheler was present in our philosophy almost from its beginnings. Although it could be argued that the Croatian reception of Scheler’s thought is small in scope, it is rich in content with complete overviews and important problematizations. Thus, Scheler’s philosophy in our region has been recognized and placed in a wider philosophical context. Therefore, the purpose of this paper is to present the reception of Scheler’s thought through the presentation of the works of authors who systematically dealt with Scheler’s philosophy. These authors took a holistic approach to Scheler’s thought and covered almost all its periods, from value ethics to anthropology and metaphysics. Other authors, who present a particular aspect of Scheler’s thought or refer to it, incidentally, will be listed exhaustively. In this way, the essential Croatian interpretation of Scheler will be at the centre of the discussion, and the wider resonance of his thought will also be shown.
U ovome se radu propituje skladateljski profil Josipa Kaplana kroz recepciju vokalne i instrumentalne glazbe s osobitim zanimanjem za potonju. Uvidom u skladateljevu ostavštinu utvrđeno je da je ...Kaplanov instrumentalni korpus u nerazmjeru s recepcijom njegova stvaralaštva, barem u onoj mjeri u kojoj taj korpus po svom opsegu i dijapazonu govori u prilog autorove instrumentalne orijentacije. Ispitivanje nerazmjera postavilo je za uvjet rekonstruiranje skladateljeva djelovanja, okolnosti, predodžbi i (pred)uvjerenja, na čijim se tragovima sigurno dolazi do otkrivanja formativnih silnica koje su instrumentalni dio Kaplanova glazbenog opusa učinile recepcijski manje vidljivijim od vokalnoga. Rad se temelji na iščitavanju građe koja se nalazi u autorovoj ostavštini, od okupljenih tekstualnih priloga, preko privatne korespondencije, notnih autografa i dnevnika pa do novinskih zapisa o autorovu djelovanju. Cilj se rada usmjerava na reinterpretaciju Kaplanova skladateljskog profila, odnosno na reafirmaciju njegovih instrumentalnih djela.
Študija primera zgodnje recepcije Dvořákovih del na Slovenskem je izhodišče za opazovanje v muzikološki misli izpostavljenega razmerja »slovanske« in »nemške« glasbe in vnovične osvetlitve vprašanja ...med nacionalnim in transnacionalnim v glasbi evropskega prostora na prelomu 19. in 20. stoletja. Članek prikaže praizvedbe Dvořákovih del v Ljubljani skozi prizmo poustvarjalnih zmožnosti ter recepcije glasbe pred prvo svetovno vojno. Izpostavljeni so kritiški odmevi ob krstnih izvedbah, še zlasti kantate Mrtvaški ženin(Svatební košile) z ljubljanskim zborom Glasbene matice na Dunaju, ko je dirigiral Dvořák (1896) in prikazan zvezek samospevov, ki ga je Fran Gerbič posvetil Dvořáku.
Potreba za naglašavanjem medijacijske funkcije umjetničke kritike temelji se na posljedicama turbulentnih promjena u novijoj povijesti umjetnosti. Prva od njih odnosi se na produkciju 19. stoljeća, ...kada je sintagma dobrog ukusa po sebi postala upitna, uslijed čega je došlo do širenja niza, međusobno nesvodivih, teorijskih paradigmi. Druga se velika promjena dogodila u šezdesetim godinama 20. stoljeća kada se izbrisala granica između umjetničkog djela i predmeta koji to nisu, što je pitanje smisla, značenja i vrijednosti umjetničkog djela usmjerilo pitanjima smisla, značenja i vrijednosti same reprezentacije. Kriza vrijednosti pojačala se kritikom autonomije umjetnosti i antiteorijskim stavovima u kulturi postmodernizma. Umjetnička je kritika u posljednjim desetljećima 20. stoljeća podlegla krizi, našavši svoje mjesto u masovnim medijima, podilazeći zahtjevima njihove društvene funkcije, dokumentirajući u prvom redu konceptualne kustoske prakse, i svojstvene im modele valorizacije. Mogućnost revitalizacije kritičkog diskursa nalazi se u aktiviranju njegove medijacijske funkcije, s jedne strane između povijesti i suvremenosti u čvršćem disciplinarnom okviru povijesti umjetnosti, a s druge između umjetnosti i publike, prilagodbom na promjenjive okvire kulturnih obrazaca. Preduvjet kompetentnoj medijaciji u tom je slučaju pronalaženje povijesno-umjetničke, ali i kulturne paradigme, kao i autorizacija primjene određenih teorijskih i konceptualnih uporišta na aktualna umjetnička postignuća koja inicira, artikulira, teorijski interpretira i posreduje.
PDF
