Kdo smo Pleterski, Andrej; Rihter, Janja
2020
eBook
Open access
Simply put, the modern Slovenian nation began as a cultural project in the age of Enlightenment. Its basic axis has been Standard Slovenian as one of Slavic languages. The book describes from where ...the speakers of the initial common Slavic language arrived at our place, as well as where and when Slavs came into being. Throughout the history of long ages the author observes the relationship between the speakers of the language, political power, and particularly the Church as an institution with a universal ideology which as such does not in any way encourage local identity. The book also recalls the millennial roots of Slovenian identity whose present state is not a logical consequence of the past, much less the beginning of self-evident future. The author knows that the final image of the past is always created by the reader themself, therefore using challenging illustrations he constantly encourages them to think. The author also does not expect the reader to agree with him, but would like them to find some causal connections of their own and thus recover the lost memory of who they are.
Prispevek prikazuje sodobne prostorske in socialne procese na avstrijskem Koroškem in analizira položaj slovenske manjšine v pogojih postmodernega družbenega stadija. Manjšina je družbeni kolektiv, ...ki se je skozi desetletja številčno zmanjševal zaradi asimilacije. To so sprožali tako namerni asimilacijski ukrepi na eni ter vrsta dejavnikov v družbenem okolju na drugi strani. Proučujemo, kako in v kakšni meri lahko značilnosti prostorskih struktur in življenjski slog ljudi v postmoderni družbi vplivajo na pripadnike manjšine.
Slovenski književnik Janez Trdina dio je svojega života proveo na hrvatskim prostorima. Svoje je uspomene na to razdoblje objavio u knjizi Bachovi Husari i ilirci: sjećanja iz mojih profesorskih ...godina u Hrvatskoj.
U radu se promatraju hrvatsko-slovenski odnosi na hrvatskim prostorima u razdoblju Bachovog apsolutizma, na temelju Trdininih sjećanja u prvom redu opisanih u navedenoj knjizi. U promatranom periodu Trdina piše o aktualnom stanju u školstvu i državnim službama uopće, o stanju u društvu, ali i identitetima istaknutih Slovenaca i Hrvata te njihovom međusobnom odnosu. Analizom opisanih odnosa može se zaključiti da je jedna od temeljnih Trdininih preokupacija usmjerenost na jezičnu problematiku koja se očituje u naglašenoj germanizaciji, te u načinima na koje slovensko i hrvatsko stanovništvo na nju odgovara. Ovisno o tome kako pojedinci, Slovenci i Hrvati, pristupaju navedenoj problematici, donose se zaključci o identitetima tih pojedinaca koji ukazuju na identitet cijelog svojeg naroda. Polazeći i od činjenice da svako književno djelo pretpostavlja implicitnu publiku s kojom autor komunicira, zaključci rada utemeljeni na temelju teorije recepcije ukazuju na to da je nacionalno pitanje u promatranom periodu Bachovog apsolutizma bilo izrazito važno za slavenski puk koji je živio na hrvatskim prostorima, ali su ipak prisutne razlike u percepciji jezičnih pitanja i pitanja javnih službi kada se promatraju prevladavajući stavovi Slovenaca i Hrvata.
Iako je promatrano djelo Janeza Trdine, kao i njegova autobiografija, subjektivni doživljaj određenog povijesnog razdoblja, iz njegovih se svjedočanstava može rekonstruirati specifičnosti Trdininog identiteta kao Slovenca koji je živio i djelovao n a hrvatskim prostorima u vrijeme german i z a c i j e i s t r u janja ilirskih ideja. Kao književnik,
koji je svjestan utjecaja što ga književnost može imati na književnu publiku,
svojim je radovima nastojao potaknuti što veći broj ljudi na promišljanje aktualnog
stanja na hrvatskim prostorima, te je ostavio književni dokument koji, osim njegovoga
života, može rasvijetliti i dio povijesti kojem je Trdina svjedočio.
Slovensko-hrvatske veze kompleksni su procesi koji se ostvaruju na različitim razinama, a u velikoj mjeri ih realiziraju pojedinci koji spajaju obje kulture. U radu se, stoga, promatraju slovenski ...pojedinci koji su dio svojega života proveli na hrvatskim prostorima, školujući se u hrvatskim obrazovnim institucijama ili radeći kao nastavnički kadar u školskom sustavu u vrijeme kada su oba naroda bila u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. U radu je naveden pregled najznačajnijih radova koji su se bavili tematikom slovensko-hrvatskih odnosa, pri čemu se ističe pristup u kojem se sagledavaju pojedinci za koje pojedini autor procjenjuje da je od značaja za hrvatsku ili slovensku zajednicu. Iako je u posljednjim desetljećima intenziviran rad na promatranju slovensko-hrvatskih odnosa, još uvijek nedostaje kompleksnije sagledavanje ove problematike.
Cilj rada je ustanoviti razloge zbog kojih su pojedinci dolazili raditi u hrvatske gimnazije, jesu li se i na koji način istaknuli u svojem djelovanju, te na koji su način utjecali na okolinu u kojoj su se našli. Analizom života i rada pojedinih slovenskih gimnazijskih profesora može se zaključiti da su u hrvatske krajeve došli po službenoj dužnosti, uglavnom zato što nisu mogli birati mjesto na kojem će službovati ili zato što nisu mogli riješiti svoje egzistencijalno pitanje na prostoru Slovenije. Veći
dio doseljenih profesora snašao se u novoj okolini i svojim je djelovanjem utjecao
na lokalne i šire društvene i kulturne okolnosti, pri čemu je nerijetko istican i nacionalni
identitet (hrvatski i/ili slovenski) kao važan dio njihovoga djelovanja. Na
taj su se način, naročito oni profesori koji su se javno isticali svojim djelovanjem i
to zahvaljujući izvanškolskim aktivnostima i interesima poput pisaca, glazbenika i
slikara, pojedinci uklapali u okolinu u koju su doseljavali i postajali ugledni i priznati
članovi zajednice. Ipak, iako su svoj posao obavljali profesionalno, određen broj
tih pojedinaca čeznuo je za povratkom u Sloveniju i realizacijom svojih interesa u
matičnoj zemlji. Drugu skupinu pojedinaca čiji se život i rad analizira u djelu čine
Slovenci koji se nisu snašli u okolinu u koju su doselili, otvoreno su iskazivali svoje
nezadovoljstvo i aktivno su radili na tome da odu s hrvatskih prostora. O djelovanju
odabranih pojedinaca doznaje se u velikoj mjeri na temelju tiska i literature, ali i na
temelju književnog stvaralaštva Augusta Šenoe.
Zaključuje se, stoga, da su slovenski učitelji i profesori koji su doselili na hrvatske prostore
svojim djelovanjem obilježili zajednicu u koju su došli, pridonijeli su stvaranju
i jačanju slovensko-hrvatskih veza uvažavajući posebnosti kraja u koji su došli
i unoseći u njega elemente svoje kulture. S obzirom da su bili dio javnoga života,
njihovo je djelovanje dokumentirano u tisku, ali i u hrvatskoj književnosti. Ipak,
treba naglasiti da ova tema nije u dovoljnoj mjeri istražena i da ovaj rad predstavlja
poticaj za daljnje istraživanje kompleksnih ljudskih sudbina slovenskih pojedinaca
koji su doselili na hrvatske prostore.
Identitet Slovenaca u Zagrebu Škiljan, Filip; Riman, Barbara
Sociologija i prostor,
4/2021, Volume:
59, Issue:
1 (220)
Journal Article, Web Resource
Open access
Autori u tekstu donose informacije o čuvanju nacionalnog identiteta Slovenaca u
Zagrebu. Slovenci u Zagrebu prema popisu stanovništva 2011. broje 2132 osobe, što čini oko
1/5 svih Slovenaca u ...Hrvatskoj. Slovenska nacionalna manjina u Hrvatskoj danas je najstarija
nacionalna manjina u Hrvatskoj. Prosječni iznos godina prema popisu iz 2011. iznosio je 59,7.
Ta činjenica nikako ne ide na ruku slovenskim društvima u Hrvatskoj, koja imaju vrlo staro
članstvo. Čuvanje nacionalnog identiteta kod Slovenaca u Hrvatskoj prisutno je prije svega
njegovanjem slovenskog jezika, dok su mlađe generacije podložnije asimilaciji (osobito oni koji
su se rodili u nacionalno mješovitim brakovima). Istraživači su pokušali provjeriti koliko su kazivači
još povezani sa Slovenijom te koliko su Slovenci koji posjećuju Slovenski dom povezani
sa slovenskim društvom u Zagrebu.
U članku se analizira razvoj jugoslavenskih vizija u Slovenaca u periodu od početka 1918. do 1. prosinca iste godine, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS). To je, ...naime, razdoblje u kojem se Slovenska pučka stranka (SLS) postupno odriče koncepta Svibanjske deklaracije i uključivanja slovenskih teritorija u južnoslavensku jedinicu unutar Habsburške Monarhije, a potom prihvaća i koncept sjedinjenja sa Srbijom. Unatoč naizgled kohezivnom djelovanju Slovenaca, posebice onim između dominantnih struja slovenskih konzervativaca i liberala, različite su polove slovenske političke scene ipak razdvajale značajne ideološke razlike, koje su se reflektirale i na temeljne geopolitičke parametre zamišljene države. Pored toga su i unutar pojedinih struja postojali pojedinci ili stranački disidenti koji su razvijali alternativne jugoslavenske vizije, a ovaj članak prikazuje dvije od njih, ideju Ivana Šusteršiča i viziju Dragotina Gustinčiča. Autor pritom identificira njihove razlike u odnosu prema zahtjevima iz Svibanjske deklaracije te na kraju prikazuje okolnosti koje su presudno utjecale na način slovenskog sudjelovanja u kreiranju Kraljevine SHS.
Rad analizira ciljeve i taktike slovenskih političkih grupacija od Prvoprosinačkoga akta 1918. do izbora za Konstituantu u studenom 1920. Iako su na vanjskopolitičkom planu ciljevi slovenskih ...stranaka bili slični, a na unutarnjem su planu sve političke snage pretendirale na sudjelovanje u vlasti, proučavani period obilježili su brojni unutarstranački rascjepi. U Slovenskoj narodnoj stranci vladala je podjela na kritičare velikosrpske politike i oportuniste koji su pokušavali pripremiti poslijeizbornu koaliciju sa srpskim radikalima (Narodna radikalna stranka). Stranka je zahvaljujući ambiciji očuvanja kako statusa najjače slovenske političke opcije tako i koalicijskoga potencijala za participaciju u vlasti, što je nudilo bolju perspektivu za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva, ipak uspjela sačuvati organizacijsku cjelovitost. Istovremeno su se slovenski liberali, koji su za razliku od većine konzervativaca iskreno raširenih ruku dočekali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, fragmentirali na više stranaka. Tome je doprinijelo očekivanje da će se na slovenskim područjima, uslijed uključivanja u južnoslavensku državu, povećati manevarski prostor za jugoslavensko-unitarističke političke snage, stoga je dio liberala krenuo u osvajanje rubnih segmenata biračkoga tijela koje je prije pripadalo konzervativcima. Prosječni slovenski birač, međutim, nije bio sklon unitarizmu te je najbolji izborni rezultat ostvarila liberalna opcija koja je u predizborno vrijeme naglašavala slovensku autonomiju. Relativno dobar rezultat postiže socijaldemokratski pol, unutar kojega također dolazi do rascjepa. Dok su se reformisti u kritikama usmjeravali direktno na slovensku političku konkurenciju, komunisti se odcjepljuju i odlučuju za radikalniji nastup prema Srbiji. Slovensku narodnu stranku kritiziraju tek implicitno, štoviše preuzimaju i dio njezina predratnoga programa i time bez većega izravnog sukoba ulaze upravo u njezino biračko tijelo.
The paper investigates the objectives and strategies of Slovenian political groups during the period spanning from the
December 1 Act
of 1918 to the elections for the Constituent Assembly in November 1920. Despite shared external political goals among the Slovenian parties and their common ambition to participate in government on the domestic front, this period witnessed numerous internal divisions. Within the Slovenian National Party (Slovenska ljudska stranka – SLS), a rift emerged between critics of Greater Serbian policies and opportunists aiming for a post-election coalition with Serbian radicals (Narodna radikalna stranka). Despite the ambition of both preserving the status of the strongest Slovenian political option and using the coalition potential for government participation, which offered a better perspective for achieving foreign policy objectives, the party successfully preserved its organizational integrity. Simultaneously, the Slovenian liberals, who welcomed the Kingdom of SCS with enthusiasm unlike the majority of conservatives, experienced fragmentation into several parties. This was fuelled by the expectation that Slovenian inclusion in the South Slavic state would create more manoeuvring room in Slovenian territory for Yugoslav unitary political forces. Consequently, some liberals sought to capture the marginal segments of the electorate traditionally aligned with the conservatives. The average Slovenian voter, however, showed a reluctance towards unitarism, and the best electoral result was achieved by the liberal faction emphasizing Slovenian autonomy during the pre-election period. The social democratic pole achieved a relatively good result, even as it experienced internal division. Reformists directed their criticism at their Slovenian political competitors, while communists adopted a more radical approach towards Serbia. They criticized the SLS only implicitly and even absorbed segments of its pre-war program, penetrating its electorate without major direct conflict.
Autor analizira stavove slovenskih katoličko-narodnjačkih i liberalnih časopisa glede državnopravnih pitanja u razdoblju od Sarajevskoga atentata 1914. do zagrebačkoga sastanka u ožujku 1918. ...Katoličko-narodnjačka Slovenska pučka stranka početkom rata zauzela je snažan protusrpski stav. Dok je na vanjskopolitičkom planu dio stranke zazivao vojno kažnjavanje Srbije, na unutarnjem stranka unisono zastupa ideju hrvatsko-slovenske državne jedinice unutar Habsburške Monarhije. Slovenski su liberali na drugoj strani, unatoč osudi čina atentata, osuđivali protusrpske demonstracije te pritom naglašavali odgovornost austrougarske politike za eskalaciju rata. Uslijed širih makrogeopolitičkih događaja, prije svega povećanja vjerojatnosti Antantine pobjede, koja je povećavala strah pred implementacijom Londonskoga ugovora, te činjenice da su velikonjemački austrijski krugovi iskoristili rat protiv Srbije za širu protu(jugo)slavensku kampanju u kojoj se svaka emancipacijska težnja Slovenaca i Hrvata prikazivala kao protudržavni element, slovenski katolički narodnjaci mijenjaju strategiju. Nakon uviđanja da ni iskazivanje najsnažnijih proaustrijskih emocija te ulaganje iznimno velikih napora u predočavanje razlike između slovensko-hrvatske trijalističke vizije i velikosrpskoga koncepta neće uroditi plodom, slovenski su katolički narodnjaci krenuli putem okrupnjavanja vlastitoga političkog legitimiteta preko zauzimanja vodećih pozicija u zastupničkim tijelima austrougarskih Južnih Slavena. Budući da je za to bila potrebna i suradnja sa slovenskim liberalima te austrougarskim Srbima, taj je obrat implicirao i prihvaćanje širega južnoslavenskoga koncepta.
The author analyzes the views of Slovenian Catholic populist and liberal magazines regarding Slovenian and South Slavic statehood issues in the period from the assassination in Sarajevo in 1914 to the meeting in Zagreb in March 1918. At the beginning of the war, the Slovenian People's Party (SLS) took a strong anti-Serbian position and even called for military intervention in Serbia. At the same time, the party unanimously advocated the idea of a Slovene-Croatian state unit within the Habsburg Monarchy as the key political goal. Slovenian liberals, on the other hand, despite condemning the act of assassination, criticized the anti-Serbian demonstrations and emphasized the responsibility of Austro-Hungarian policy for the escalation of the war. As a result of wider macro-geopolitical events, foremost the increased probability of the Entente's victory, which implied the possibility of the implementation of the London Pact, as well as the use by Great German circles in Austria of the war against Serbia for a wider anti-(South) Slavic campaign in which every Slovenian and/or Croatian emancipatory aspiration was portrayed as an anti-state element, Slovenian Catholic populists changed their political direction. After realizing that even expressing the strongest pro-Austrian emotions and investing very great efforts in presenting the difference between the Slovenian-Croatian trialist vision and the Greater Serbian concept would not bear fruit, the SLS decided to change its strategy and to consolidate its own political legitimacy by attaining leading positions in the representative bodies of the Austro-Hungarian South Slavs. Since this required collaboration with Slovenian liberals and Austro-Hungarian Serbs, it also implied the acceptance of a broader South Slavic concept.
PDF
