Hemostaza je proces zaustavljanja krvarenja. Spontana hemostaza uključuje složene biokemijske mehanizme zgrušavanja krvi, regulirane interakcije između ozlijeđenog tkiva, stijenke krvnih žila i
...cirkulirajućih trombocita, prokoagulacijskih, antikoagulacijskih te fibrinolitičkih plazmatskih proteina. Proces hemostaze dijelimo na tri faze: primarna, sekundarna te fibrinoliza. Nefunkcionalna primarna
hemostaza (trombocitopenija, kao glavni uzrok) za posljedicu ima usporeno i otežano stvaranje trombocitnog ugruška. U slučaju ozljede krv će izlaziti iz krvnih žila nekoliko sekundi ili minuta dok se ne formira stabilan sekundarni hemostatski ugrušak. U slučaju nefunkcionalne sekundarne hemostaze krvarenje se ne primjećuje izravno, već s vremenskim odmakom, najčešće nakon nekoliko minuta. Imajući na umu postajanje različitih faza hemostaze te različite aktivacije koagulacijskih kaskada, razvijene su i različite metode laboratorijskog mjerenja. Ovaj rad navodi i objašnjava koagulacijske pretrage koje se danas primjenjuju u veterinarskoj praksi. Opisana je metoda i svrha svake pretrage uz glavne primjedbe vezane uz uzorkovanje i moguće interferencije. Uzorkovanje krvi za koagulacijske pretrage osjetljivije je od uzorkovanja za ostale pretrage krvi. Nužno je izbjeći aktivaciju trombocita te se iz tog razloga idealnim uzorkovanjem smatra ono kod kojeg je krv vađena bez staze. Većina koagulacijskih pretraga kao uzorak koristi citratnu plazmu siromašnu trombocitima koja se dobiva nakon centrifugiranja (15 minuta na 2000 g) pune krvi vađene
uz antikoagulans 3-natrij-citrat-dihidrat (0,11 mol/L). Većina mjerenja osnovnih parametara hemostaze uključuje praćenje stvaranja ugruška (koaguluma), a prati se brzina i sposobnost ili nedostatak
sposobnosti grušanja krvi. Danas su metode automatizirane, a vrijeme nastanka ugruška mjeri se elektromehaničkom ili foto-optičkom metodom. Osim mjerenja brzine nastanka ugruška moguće je mjerenje aktivnosti enzima i inhibitora koagulacije te mjerenje koncentracije pojedinih komponenti koagulacijskih kaskada
i fibrinolize. U ovim slučajevima koriste se imunokemijske metode koje se temelje na specifičnoj reakciji antigen-antitijelo, pri čemu su od automatiziranih metoda u uporabi najčešće lateks imunoturbidimetrije, a od ručnih metoda ELISA-e. U novije se vrijeme sve više nastoji ispitati poremećaj zgrušavanja u punoj krvi pomoću tromboelastografije. Za razliku od standardnih koagulacijskih testova,
tromboelastografija evaluira kinetiku cijelog procesa zgrušavanja, od početnog stvaranja ugruška, polimerizacije fibrina do konačne stabilnosti ugruška. U ispitivanju uzroka krvarenja laboratorijskim
pretragama procjenjuje se: rezistencija krvnih žila, broj i funkcija trombocita, unutrašnji i vanjski put zgrušavanja, mehanizam fibrinolize i djelovanje inhibitora zgrušavanja. Laboratorijska dijagnostika poremećaja hemostaze započinje izvođenjem globalnih pretraga. Globalne koagulacijske pretrage su najjednostavnije te istovremeno obuhvaćaju i vanjski i unutarnji put zgrušavanja, a u njih ubrajamo: vrijeme krvarenja, protrombinsko vrijeme, aktivirano parcijalno tromboplastinsko vrijeme, trombinsko vrijeme, broj trombocita i fibrinogen. Nakon globalnih pretraga, u svrhu postavljanja konačne dijagnoze, slijede specifične pretrage aktivnosti i funkcije trombocita, analiza trombocitnih antitijela, a po potrebi i mjerenja koncentracije i aktivnosti pojedinih faktora zgrušavanja i von Willebrandovog faktora te inhibitora zgrušavanja (antitrombin i protein C). Laboratorijski je moguće pratiti i tijek fibrinolize mjerenjem
koncentracije razgradnih produkata fibrina i fibrinogena te D-dimera. S obzirom na složenost koagulacijskog sustava, laboratorijsko ispitivanje hemostaze potrebno je provesti u više stupnjeva, počevši od nekoliko globalnih pretraga te barem jedne specifične. Važno je naglasiti da ne postoji ni jedan test koji samostalno daje uvid u funkciju cjelokupnog sustava zgrušavanja.
Sažetak. Cilj istraživanja: Prikazujemo vlastita iskustva s laparoskopskom splenektomijom (LS) u liječenju imunosne trombocitopenije (ITP), uz osvrt na ulogu splenektomije u kontekstu primjene ...agonista trombopoetinskih receptora (TPO-RA). Ispitanici i metode: U ovoj retrospektivnoj studiji prikazujemo rezultate liječenja 35 bolesnika operiranih tijekom razdoblja od 12 godina. Splenektomirano je 26 žena i 9 muškaraca s medijanom dobi od 50 godina (u rasponu između 19 i 85 godina). Svi su bolesnici prije splenektomije liječeni glukokortikoidima s dodatkom intravenskih imunoglobulina ili bez njih, a sedam bolesnika dobivalo je i rituksimab. Medijan vremena od postavljanja dijagnoze do LS-a jest sedam mjeseci (raspon od 1 do 103 mjeseca). Rezultati: U četiri (11%) bolesnika nije se povećao broj trombocita nakon LS-a, a šest ih je u kasnijem praćenju doživjelo recidiv bolesti. Tijekom praćenja (medijan 33 mjeseca) preostalih 25 bolesnika (71%) nije trebalo nikakvo daljnje liječenje. Procijenjena stopa petogodišnjeg odgovora iznosi 59%. Bolji dugotrajni odgovor imali su bolesnici splenektomirani do 12 mjeseci od postavljanja dijagnoze u odnosu prema onima kod kojih se sa splenektomijom čekalo dulje (P = 0,048). Nije bilo razlike u ishodu s obzirom na dob i spol. Četiri bolesnika imala su rane teške postoperativne komplikacije: trombozu portalne vene, duboku vensku trombozu, sepsu i krvarenje koje je nalagalo reviziju. Nije bilo letalnih ishoda ni kasnih teških infekcija. Na umor nakon operacije žalilo se deset (29%) bolesnika. Zaključci: Stopa izlječenja od oko 60% odgovara do sada objavljenim studijama, s time da je opažen bolji dugotrajni odgovor ako je splenektomija učinjena prije. Smatramo da je LS i dalje sigurna, uspješna i financijski povoljna druga linija liječenja ITP-a, posebno za bolesnike koji žele brzo i u velikom postotku trajno izlječenje. Međutim, kao i u svijetu, primjena TPO-RA zasigurno će smanjiti broj splenektomija u Hrvatskoj.
Više od 40 godina trombocitne transfuzije potporno su liječenje koje spašava život hematološkim bolesnicima s poremećajem hematopoeze, u aplaziji koštane srži nakon kemoterapije, kirurškim ...bolesnicima i u drugim bolestima s poremećajima broja i funkcije trombocita. U Europi se na godinu transfundira više od 2,9 mil. doza trombocitnih pripravaka, a u Republici Hrvatskoj oko 57.000. Poseban izazov u liječenju jesu bolesnici u jedinicama intenzivnog liječenja s trombocitopenijom i udruženom koagulopatijom. Prije odluke o trombocitnoj transfuziji u ovih bolesnika važno je procijeniti potencijalnu opasnost od trombogenog učinka transfuzije u odnosu na korist u sprječavanju krvarenja. Primjena trombocitnih transfuzija, uključujući indikacije i kontraindikacije, dozu i transfuzijski prag znatno se razlikuju u kliničkoj praksi i još uvijek postoje brojna neriješena pitanja. Pri tome pridržavanje preporuka za transfuzijsko liječenje može umnogome pridonijeti kvaliteti, sigurnosti i ostvarenju osnovnih ciljeva u liječenju trombocitnim krvnim pripravcima.
Trombocitopenija u trudnoći Duletić Načinović, Antica
Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1991). Medicinske znanosti,
11/2015
524=42
Journal Article
Imuna trombocitopenija u djece Roganović, Jelena
Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1991). Medicinske znanosti,
11/2015
524=42
Journal Article
Malaria is a multisystemic, potentially lethal disease caused by parasites of
the genus Plasmodium. It has been proven that the release of proinflammatory
cytokines in malaria produces systemic ...inflammatory response and that their
concentrations are increased, especially in severe forms. It is considered
that the cytokines are responsible for the occurrence of fever, vomiting,
diarrhea, myalgia, thrombocytopenia, immunosuppression, coagulopathy and
neurological manifestations. At the Clinic of Infectious and Tropical
Diseases, 103 patients with imported malaria were treated during the period
2000-2010. The most important clinical and laboratory parameters were
determined in the total sample of patients, with special reference to the
degree of parasitemia. In the prospective part of the study that included 34
patients, the cytokines TNF-α and IL-6 have been taken. The main aim of the
doctorate is to determine the levels of cytokines TNF-α and IL-6 in two
phases: before and after treatment, and to establish their correlation with
clinical, parasitological and hematological parameters. According to the WHO
criteria for severe forms of malaria, a group of 22 patients was formed, and
their most common complications were determined, as well as the comparasion
to the total sample of patients. It was confirmed that in the first phase,
the levels of cytokines TNF and IL-6 are elevated and that there is their
strong mutual correlation and correlation with the degree of
parasitemia,elevated d-dimer and lactate levels, leukopenia and
thrombocytopenia. In addition, it was found that a significantly greater
number of these patients had falciparum malaria, as well as parasitemia less
than 5%, that they did not take chemoprophylaxis, and the thrombocytopenia
was the most common laboratory abnormality. Patients with hyperparasitemia
had significantly higher values of bilirubin and more frequent occurrence of
neurological complications, while in severe forms of malaria has been found
significantly higher levels of TNF-α and the lower number of thrombocytes.
Malarija je multisistemska, potencijalno letalna bolest uzrokovana parazitima
roda Plasmodium. Dokazano je da kod malarije oslobađanje proinflamatornih
citokina produkuje sistemski, inflamatorni odgovor i da su njihove
koncentracije povećane, posebno kod teških formi. Smatra se da su citokini
odgovorni za pojavu temperature, povraćanja, proliva, mialgija,
trombocitopenije, imunospupresije, koagulopatije i neuroloških manifestacija.
U Klinici za infektivne i tropske bolesti u periodu 2000- 2010. godine je
lečeno 103 bolesnika sa importovanom malarijom. U ukupnom uzorku bolesnika
određivani su najznačajniji klinički i laboratorijski parametri, sa posebnim
osvrtom na stepen parazitemije. U prospektivnom delu istraživanja koje je
uključivalo 34 bolesnika uzeti su citokini: TNF-α i IL-6. Najvažniji cilj
disertacije je da se odredi nivo citokina TNF-α i IL-6 u dve faze: pre i
posle terapije, i ustanovi njihova korelacija sa kliničkim, parazitološkim i
hematološkim parametrima. Prema kriterijumima SZO za teške forme malarije
formirana je grupa od 22 bolesnika i određivane su njihove najučestalije
komplikacije, kao i razlike u odnosu na ukupan uzorak bolesnika. Ustanovljeno
je da su u prvoj fazi povišeni nivoi citokina TNF-α i IL-6, i da postoji
njihova jaka međusobna korelacija, kao i korelacija sa stepenom parazitemije,
povišenim vrednostima d-dimera i laktata, leukopenijom i trombocitopenijom.
Sem toga, utvrđeno je da je značajno veći broj bolesnika imao falciparum
malariju, parazitemiju manju od 5%, da nije uzimao hemoprofilaksu, a
trombocitopenija je bila najčešća laboratorijska abnormalnost. Bolesnici sa
hiperparazitemijom imali su značajno veće vrednosti bilirubina i češću pojavu
neuroloških komplikacija, dok su kod teških formi malarije ustanovljene
znacajno više vrednosti TNF-α i niže vrednosti trombocita.
PDF
