Teška astma je složena i heterogena bolest obilježena neprimjerenom kontrolom unatoč visokom stupnju liječenja. Procjenjuje se kako je prisutna u 2 - 5% djece s astmom, češće u djece starije od 10 ...godina i u dječaka. Iako je teška astma rijetka, ova skupina djece ima povećani rizik nuspojava liječenja, kao i teških i po život opasnih egzacerbacija. Povećani su izravni i neizravni troškovi u vidu potrošnje lijekova, češćih redovitih i hitnih posjeta liječniku, hospitalizacija, izostanaka s nastave i roditeljskih odsustava s posla. Definicije teške astme nisu ujednačene, ali im je svima zajednička potreba za kombinacijskim liječenjem inhalacijskim kortikosteroi- dima i bronhodilatatorima dugog djelovanja u visokim dozama neophodnima za kontrolu simptoma, ili, čak nedostatnima za punu kontrolu bolesti. Nekontrolirana astma zahtijeva iscrpno preispitivanje koje uključuje diferencijalno dijagnostičku reevaluaciju i nedvojbenu potvrdu dijagnoze astme, otkrivanje otegotnih čimbenika poput neredovitog uzimanja i/ili loše tehnike primjene inha- lacijskih lijekova, utjecaja okoliša (izloženost alergenima i iritansima) te komorbiditeta (bolesti gornjeg dišnog puta, gastroezofagu- sni refluks, pretilost i anksioznost). Ukoliko je dijagnoza astme potvrđena, a otegotni čimbenici ispravljeni, te je postignuta kontrola bolesti, radi se o teško lječivoj astmi (engl. difficult-to-treat asthma). Ako se ovim mjerama ne postigne kontrola, radi se o teškoj rezi- stentnoj astmi (engl. severe, therapy-resistant asthma). U pristupu djetetu s teško lječivom astmom slijedimo sistematičnu evaluaciju kojom u približno dvije trećine bolesnika djelovanjem na modificirajuće čimbenike ispunjavamo dugoročne ciljeve liječenja kroz postizanje kontrole simptoma te smanjenje rizika za po- goršanja i nepovratna oštećenja bronha/komplikacija liječenja. U preostale djece, u koje primjena ovih mjera ne dovodi do usposta- ve kontrole, radi se o teškoj, na terapiju rezistentnoj astmi. U njih slijedi, kroz određivanje fenotipskih obilježja, izbor biološkog liječenja temeljnog na pretpostavljenom endotipu.
Astma je složen respiratorni poremećaj koji karakterizira izražena heterogenost u pokretačima bolesti i individualnim reakcijama na terapiju. Identificirano je nekoliko fenotipa astme, svaki ...definiran jedinstvenom interakcijom između genetskih i okolišnih čimbenika, uključujući upalne, kliničke karakteristike povezane s pokretačem bolesti. Različiti endotipovi astme, temeljeni na upalnom odgovoru, nazvani T2-high (T2) i T2-low astmom, doveli su do razvoja bioloških tretmana usmjerenih na različite upalne medijatore. U T2 astmi vodeće obilježje je povišena razina eozinofila u krvi i sputum, ali i drugih markera kao što su IgE u serumu, frakcija izdahnutoga dušičnog oksida i periostina. U kliničkoj praksi anti-IgE biološka terapija omalizumabom značajno je smanjila egzacerbacije astme. Dva različita humanizirana monoklonska antitijela anti-IL-5 (mepolizumab i reslizumab) te benralizumab (kao anti-IL-5Rα), značajno su smanjila rizik od egzacerbacija i poboljšala plućnu funkciju u usporedbi s placebom. Napredak u razumijevanju mehanizama T2-high (T2) i T2-low astme i biomarkera može pomoći u unapređivanju mogućnosti liječenja za mnoge pacijente s astmom koji ostaju nekontrolirani unatoč korištenju postojeće terapije.
Od fenotipa do biološkog liječenja teške astme Kljaić Bukvić, Blaženka; Ivković Jureković, Irena; Navratil, Marta ...
Paediatria Croatica,
06/2022, Volume:
66, Issue:
1-2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Teška astma je složena i heterogena bolest koja kliničara stavlja pred težak zadatak razlikovanja bolesnika prema rizičnim manife- stacijama bolesti (fenotipovi) i specifičnim patofiziološkim ...mehanizmima u podlozi bolesti (endotipovi), a sve u cilju odabira što učinkovitijeg liječenja prilagođenog potrebama pojedinog bolesnika. Dosadašnja istraživanja i pokušaji fenotipiziranja bolesnika s astmom, pa tako i teškom astmom, kod djece nisu dovela do jedno- značnog zaključka, osim već otprije poznatih činjenica da najveći dio djece ima atopiju s višestrukim preosjetljivostima (nerijetko kombinacija nutritivnih i aeroalergena, uloga plijesni), reverzibilnu bronhoopstrukciju i rane znakove remodelacije bronha. Samo mali broj djece ima trajnu bronhoopstrukciju (FEV1< 80%). Endotipovi teške astme ne razlikuju se od onih opisanih u astmi općenito: tip 2 (visoki Th2; eozinofili u serumu i sputumu, visoki IgE, FeNO; ključni citokini IL-4, IL-5, IL-13) i ne-tip 2 (niski Th2, neutrofilna, pau- cigranulocitna ili miješana upala; ključni citokini IL-8, IL-17, IL-22). Tip 2 je češći endotip kod djece i za njega postoji dostupna i odo- brena biološka terapija (anti-IgE i anti-IL-5). Ne-tip 2 je rjeđi endotip, obilježen općenito ograničenim terapijskim opcijama, među kojima se razmatra primjena azitromicina. Teška astma, iako kod djece rijetko zastupljena, predstavlja rizični fenotip koji ozbiljno narušava kvalitetu života. Pažljivo praćenje bolesnika i određivanje temeljnog endotipa omogućuje izbor i primjenu ciljanog i personaliziranog liječenja.
PDF
