Rješenja za ekološku krizu traže se na različitim područjima znanosti, tehnologije, filozofije, ekonomije i politike. Budući da ekološki problemi imaju i moralne i duhovne korijene, istočne i zapadne ...kršćanske crkve svoj doprinos buđenju ekološke svijesti pokušavaju davati kroz prizmu ekološke duhovnosti utemeljene na teocentričnoj ekologiji. U radu će se istaknuti četiri zajednička religijska načela istočnih i zapadnih kršćanskih crkavâ koja čine ekumensku okosnicu prakse ekološke duhovnosti. To su: obraćenje, solidarnost, asketski etos i euharistijski etos. Ekološku duhovnost napose u svojoj teocentričnoj ekologiji ističu papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej. Članak stoga ponajprije istražuje njihove tekstove i izjave kojima potiču vjernike – kao i sve (ne)religiozne ljude dobre volje – na oživljavanje prakse ekološke duhovnosti, te time ukazuje na njihove pojedinačne i zajedničke doprinose buđenju ekološke svijesti.
Duhovnost bez Boga Vujica, Kristina; Tanjić, Željko
Bogoslovska smotra,
02/2021, Volume:
91, Issue:
1
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
U ovom članku bavimo se pitanjem duhovnosti bez Boga razrađenim u filozofiji francuskog filozofa i ateista Andréa Comte‑Sponvillea. Najprije se nameće zahtjev predstaviti autora kao novo ime u ...hrvatskom teološkom diskursu. Potom se bavimo jednim važnim dijelom njegove filozofije koji se odnosi na duhovnosti bez Boga kakvu obrazlaže unutar svojeg materijalističkog i ateističkog svjetonazora. U njegovoj interpretaciji pitanje je razrađeno na filozofsko‑religijskom području koje zahtijeva i takav pristup. Stoga polazimo od njegova razumijevanja duha unutar naturalističke, materijalističke i imanentističke pozicije, gdje je duh shvaćen proizvodom prirode i njome potpuno objašnjiv. To povlači implikacije shvaćanja duha u okviru determinizma i redukcionizma, gdje je zanijekana sloboda volje. Jednako je i na području duhovnosti, gdje Comte‑Sponville smatra da je duhovnost prirodna kao što je i duh prirodan. Stoga duhovnost bez Boga ne smatra proturječnom, čak štoviše, u svojim duhovnim iskustvima drži da mu je ateizam prednost. Govoreći o svojem mističnom iskustvu, naslanja se na budističku misao gdje pronalazi mogućnost objašnjenja misterija i apsoluta spram svijeta i zbilje. Na tragu tih dvaju pitanja: pitanja duha i duhovnosti bez Boga, ispitat ćemo utemeljenje takve misli i prakse vodeći se njegovom razradom unutar filozofskog diskursa kao i budističke tradicije. Comte‑Sponville nastoji ono duhovno, neizrecivo i otajstveno staviti u središte ljudskog interesa i to je velik doprinos suvremenoj filozofskoj misli. Uspijeva li duhovnost, makar s ateističkim predznakom, opstati bez pozivanja na Boga i religiju, pitanje je koje nas ovdje osobito zaokuplja.
The article engages with the issue of spirit and spirituality in the work of André Comte‑Sponville. The authors’ starting point is his understanding of spirit within the naturalistic position that denies its freedom and sees it as a product of nature. This points towards the fundamental problem of determinism and denial of freedom that Comte‑Sponville postulates when it comes to spirituality. Relying on the Buddhist tradition, he attempts to ground spirituality that is free of God and religion. However, the difficulty arises when it comes to understanding of negation that, in Buddhist as well as Comte‑Sponville’s sense, ends in affirmation of, on the one hand, Nirvana and, on the other hand, Comte‑Sponville’s trust towards reality and everything that is. His concept of absolute that is without consciousness, will, or mind ends in spirituality that diminishes itself, insofar as it is revealed as just another human projection, while the practice of liberation from ego does not show that the ego does not participate in its own liberation from itself. The irruption of the spirit that questions every imaginable certitude presupposes the claim that the spirit transcends its own determinacy and that the irruption of the spirit can only be real out of freedom. The most excellent achievement of the spirit is love for which it is capable and which it recognises in the call of the absolute that has a face. Comte‑Sponville tries to put what is spiritual, unutterable, mysterious into the centre of human reflection and that is a great contribution to philosophical thought.
The aim of this article is to explore a few factors that contribute to the tendency towards secularization in the evangelical churches in Central and Eastern Europe. It further suggests theological ...remedies to address the causes of secularization. The thesis of this article is that there are three causes for the tendency towards secularization. First is the secularization of theological education, second is the crisis of ecclesial identity, and third is the secularization of leadership. The first proposal of this article is that the remedy for the secularization of theological education is redefining theology as communion, theological education as transformation, and theological formation as discipleship. Second, the remedy for the crisis of ecclesial identity that leads to negative identity markers is the replacement of the external conformation model of Christian life (which leads to social isolation, subculturality, and spiritual abuse) with the internal transformation model, which leads to a healthy spirituality and a meaningful theology of mission. Third and finally, the remedy for the secularization of leadership is the rediscovery of the kenotic model of Christian life and ministry.
Autor u ovom radu, podijeljenom u tri poglavlja, propituje razvoj posvećenoga života u ranoj Crkvi. Najprije daje terminološka objašnjenja kako bi ukazao na sličnosti i razlike između današnjega ...govora o posvećenom životu i onoga u otačkom razdoblju. Jasnijim terminološkim razlikovanjem izbjegavaju se moguće nejasnoće kako se ne bi dogodilo da se rabe isti pojmovi, a da imaju posve različito značenje. U drugom poglavlju autor daje kratki povijesni prikaz razvoja posvećenoga života, dijeleći ga u tri razdoblja, ovisno ne samo o crkvenim, nego i o društvenim okolnostima. U prvom razdoblju, od početaka Crkve do Milanskoga edikta, razvija se djevičanstvo kao najosnovniji oblik posvećenoga života. Potom će se u prijelaznom razdoblju, tijekom 4. stoljeća, razvijati anakoretizam i cenobitizam, da bi se u drugoj polovici 4. stoljeća počeo razvijati monaški život kao uređeniji oblik posvećenoga života. U trećem dijelu autor propituje određene elemente duhovnosti posvećenoga života, ističući kako je tekao razvoj duhovnosti od posvećenih djevica do duhovnosti monaštva. Za duhovnost života u djevičanstvu ukazuje na to kako je to bila duhovnost vježbanja skromnosti u obitelji, a na službu crkvenoj zajednici. Već sama uzdržljivost od braka bila je herojska askeza, no tomu treba pridodati odricanje od materijalnih dobara, te jačanje vlastite volje koja se snažila sa sviješću pripadnosti Kristu. Duhovnost monaštva pretpostavljala je pak bijeg od svijeta te spremnost na novi vid mučeništva u odnosu prema svijetu. Monaška je duhovnost bila potom duhovnost zajedničkoga života pod zajedničkim pravilom i poglavarom, a redovito se temeljila na čitanju i meditiranju Svetoga pisma. Autor ujedno ističe da je duhovnost svih oblika posvećenoga života bila usko vezana s odgovornošću za Crkvu te je bila prožeta eklezijalnom odgovornošću.
Iako se uspostavljanje socijalnog rada kao profesije temelji na religIoznosti/duhovnosti, odnos između socijalnog rada i religioznosti/duhovnosti narušen je zbog profesionalizacije i sekularizacije ...socijalnog rada. Usprkos tome, religiozne/duhovne vrijednosti važne su za mnoge usluge socijalnog rada i za praksu socijalnog rada kao profesije. Stoga je važno utvrditi ulogu religioznosti/duhovnosti za najizloženije socijalne radnike. U ovom kvalitativnom istraživanju provedeni su ponovljeni razgovori s 11 kineskih socijalnih radnika iz različitih područja socijalnog rada. Uočeno je da istočnjačka i zapadnjačka religioznost/duhovnost mogu unijeti značenje i vrijednost u prirodu profesije.
Na tragu enciklike pape Franje Laudato sì, koja govori o brizi za Zemlju kao zajednički dom svih ljudi, autor nudi nacrt ekološke duhovnosti. Početak ispravne ekološke duhovnosti je ekološko ...obraćenje, koje nije drugo doli obnovljena svijest kako se iz naše vjere i susreta s Isusom Kristom treba mijenjati i naš odnos prema svijetu koji nas okružuje. Ekološko obraćenje treba pomoći vjernicima da iznova i na ispravan način razviju svijest o vlastitoj stvorenosti, o vlastitoj uronjenosti u svijet stvorenja s kojima su međusobno povezani. Ispravan ekološki stav dovest će do nutarnje ravnoteže u samom čovjeku, do solidarne ravnoteže s drugima, do prirodne ravnoteže sa svim živim bićima te do duhovne ravnoteže s Bogom. Ekološka svijest može pomoći ne samo očuvanju okoliša, što se nameće kao jedan od temeljnih ciljeva, nego i do promjene ponašanja koja može podići kvalitetu življenja, kako pojedinca tako i obitelji. Ekološka duhovnost na nov način shvaća i živi sakramente, kao sredstva spasenja i posvećenja, budući da se u sakramentima Bog služi vidljivom materijom kako bi priopćio svoju (nevidljivu) milost. Ekoduhovnost poziva na odgoj i usvajanje novih stavova u životu suvremenih kršćana, koji im trebaju pomoći na ispravan način odnositi se prema stvorenom svijetu.
Pitanje pučke pobožnosti aktualno je danas iz više razloga. Na prvome mjestu jest njezina prisutnost u suvremenom hrvatskom društvu, koje je, kao i društvo u cjelini, obilježeno novim oblicima ...religioznosti koji se kreću između kognitivnog i emotivnog pola. Sve veći utjecaj individualizma na društvo utječe i na područje religioznoga, što dovodi do novih naglasaka u razumijevanju odnosa psihologije, duhovnosti i religije. Tako se iskustvo, shvaćeno ponajprije kao emotivna dimenzija čovjekove egzistencije, nameće danas kao temeljna kategorija u vrednovanju i odlučivanju na svim područjima života. Isti takav proces možemo prepoznati i na području pučke pobožnosti, gdje se rađa stanoviti rascjep između kognitivne i emotivne dimenzije.
Analysing the key stages of Karol Wojtyla’s upbringing and education, the authors have reached the inalienable values which uphold the quality school for life. Since God is the source of life, any ...further education, which aims to affirm humanity and personality, should mediate the search for God as a thread that runs through all phases of the educational process, from the primary family, through parish-pastoral, to university education. The school for life primarily implies the acceptance and bestowal of life in the family, which Wojtyla calls the domestic seminary. The categories of truth and love on the one hand and selfless self-giving and solidarity on the other represent the framework that educated Wojtyla for life, from the family community of Emilia and Carol in Wadowice, Poland, through Salesian and lay engagements in Dębniki parish, to the Sapieha's seminary and later university immersion in the works of great theologians and philosophers. It is necessary, therefore, that each of these stages is a guide to the identity and Truth of humanity contained in Jesus Christ. Therefore, the whole school for life is in fact »learning Christ.« Only then will man become a witness to the same, and that means ready for life.
U Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama skrb za palijativnog bolesnika prolazi kroz promjene. U novije vrijeme sve više se zagovara multidisciplinarni pristup koji ima za cilj kvalitetu ...palijativnog bolesnika podići na višu razinu. Dosadašnji paternalistički odnos liječnik - bolesnik preuzima model temeljen na autonomiji bolesnika. Logoterapija unutar modela autonomije pronalazi znakovito mjesto i važnost. Svaka osoba ima pravo izbora, autonomiju sagledavanja i pronalaženja odgovora zašto i kako prihvatiti osobnu patnju tijekom bolesti. Sagledavanje bolesnika kroz dimenziju duhovnosti znači prepoznavanje njegovih unutarnjih vrijednosti uz neizostavno poštovanje njegovih uvjerenja bez obzira na trenutačno stanje ili krajnji ishod kronične, teške i neizlječive bolesti.
In Croatia and other transition countries, care for a palliative patient is undergoing changes.
Recently there is a growing multidisciplinary approach that aims at raising the quality of
palliative care patient to a higher level. The physician-patient’s paternal relationship now
assumes a model based on patient’s autonomy. Logotherapy within the autonomy model finds
a significant place and importance. Everyone has the right to choose, autonomy to look at
and find answers to why and how to accept personal suffering during the illness. Perceiving
patients through the dimension of spirituality means recognizing their inner values with the
inevitable respect for their beliefs regardless the current state or ultimate outcome of chronic,
severe and incurable disease.
Duhovnost kao specifična dimenzija čovjekove osobnosti u medicini je prepoznata tek u posljednjih dvadesetak godina kao važan čimbenik u procesu izlječenja i odnosa zdravstveni djelatnik – bolesnik. ...U tu su svrhu provedena brojna istraživanja među pacijentima glede njihova religioznog svjetonazora i vjerničke duhovnosti kako bi se proniknulo što dublje i stekle što sveobuhvatnije spoznaje o utjecaju vjere i duhovnosti na ljudsko zdravlje. Kolika je važnost duhovnosti u suvremenoj medicini, posebice psihologiji, svjedoči i činjenica što su mnoge svjetske akademske institucije uvrstile duhovnost u programe redovite izobrazbe zdravstvenih djelatnika. Djelovanje zdravstvenog osoblja temelji se na kvalitetnom međuljudskom odnosu prema bolesnicima o kojima skrbe. Ovaj je odnos obilježen “povjerenjem” čovjeka koji je pogođen bolešću, ali se uzda u “savjest” i stručnost liječnika koji ga liječi i medicinske sestre koja ga njeguje. Ovaj se interpersonalni odnos temelji na pretpostavci da bolesnik nije samo “klinički slučaj”. Odnos, dakle, mora biti mnogo dublji, cjelovitiji, jer nije bolesno samo njegovo tijelo, nego je bolest zahvatila cijelu osobu, sa svim njezinim duševnim i duhovnim komponentama. Upravo zato zdravstveno osoblje treba biti osposobljeno prepoznati i procijeniti duhovne potrebe pacijenta. Dužnost je zdravstvenog djelatnika stvoriti ozračje međusobnog poštovanja kako bi stekao povjerenje bolesnika koji će potom očitovati svoje tegobe i osjećaje pa i duhovne potrebe.
Zdravstveni djelatnik treba biti čuvar i služitelj ljudskoga života, što pretpostavlja integralni pristup fenomenu zdravlja i bolesti. Bez obzira na osobno vjersko uvjerenje ili svjetonazor zdravstveni je djelatnik pozvan u svom profesionalnom odnosu prema bolesniku poštivati i zagovarati temeljne moralne vrijednosti: dostojanstvo ljudske osobe i nepovrjedivost ljudskoga života na svim razinama: tjelesnoj, emocionalnoj, društvenoj i duhovnoj. Za liječenje bolesti, dakle, prijeko je potrebno uzeti u obzir ne samo tjelesne, psihološke i društvene, nego i duhovne čimbenike.
PDF
