Cilj nam je proučiti različite utjecaje okcidentalnih književnosti
na južnoslavensku književnost kao i način prijenosa i širenja narodnih pjesama u oba smjera. Predlažemo imagološki i interkulturalni ...metodološki otvoren pristup koji daje apsolutni prioritet tekstovima Alberta Fortisa i Charlesa Nodiera ispitujući funkciju drugosti, studiju prikaza drugog, altera et aliusa. Usmeno prenošenje francuskog epskog materijala na područje Južnih Slavena je veoma značajno: tema Rolanda prodire u Dalmaciju preko Umbrije (Banašević 1975a: 8). Poetska tema “Hasanaginice” (“Tužna balada plemenite supruge Asan-age”), prvog teksta književnosti s istočne obale Jadrana prevedene na francuski, pobudila je znatiželju i zanimanje francuske javnosti za narodne pjesme južnih Slavena. Ovu “morlačku” pjesmu objavio je Alberto Fortis u originalu s talijanskim prijevodom u Viaggio in Dalmazia (1774). Goetheova verzija ove poznate pjesme doprinosi valorizaciji poezije balkanskih naroda u Njemačkoj, a zatim i u drugim europskim zemljama. Može se konstatirati da visoka poetska vrijednost narodnih pjesama na ovom području juga obilježava u okcidentalnoj književnosti paralelni razvoj i uzajamnu potporu.
U radu je prikazan lokalitet Otres koji se nalazi u sjeverozapadnom dijelu šibenskog zaleđa. Otres je brdo, voda (izvor i potok), prijevoj i u novije doba arheološki nalaz. Opisano je njegovo ...značenje u širem prostoru i njegova uloga, kao strateški važne točke na granici Bukovice i Ravnih kotara i važnog puta iz Knina prema Zadru. Istaknuta je njegova uloga u povijesnim zbivanjima, posebno onima u 17. stoljeću, u vrijeme mletačko-turskih ratova, Kandijskog rata (1645-1669) i Morejskog rata (1684-1699), u kojima je masovno sudjelovalo i najviše stradavalo domaće stanovništvo.
Ratovanje s Turcima je povijesni okvir i osnovna tema hrvatske usmene epske poezije, a dugotajna ratovanja na području Dalmacije i susjednog bosansko-ličkog prostora osnova je na kojoj je izrasla epopeja uskočko-hajdučkog ciklusa epskih pjesama. Prikazane su i kratko analizirane publicirane epske pjesme u kojima se spominje Otres, a prikaz ilustriran i oživljen primjerima epskih deseteraca ili proznih fragmenata. Teme i motivi vezani uz Otres većim dijelom odgovaraju njegovoj stvarnoj ili mogućoj ulozi u krvavim povijesnim zbivanjima. Snažan dojam ostavljaju deseteračke epske priče o neprijateljskim upadima, haranju i robljenju po Kotarima, o potjerama za napadačima i oslobođenju roblja.
Neka od najvrjednijih djela srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske razmjerno su malo istražena. Ne umanjujući značenje vrijednih priloga ranijih istraživača, valja ustvrditi da spomenici poput ...zagrebačke katedrale, velikih samostanskih crkava u Topuskome, Bijeloj ili Nuštru, zvonik Sv. Marije u Zadru i zvonik splitske katedrale (uključujući skulpturu) kao i Buvinove vratnice nemaju recentnih monografija ili disertacija. Isto vrijedi i za umjetnost Majstora Radovana koji godine 1240. potpisuje lunetu portala katedrale u Trogiru, kao jedan od najvećih predstavnika epskog stila u umjetnosti srednjeg vijeka općenito. Razmatranjem upravo te epske komponente ovim se radom nastoji produbiti razumijevanje Radovanove umjetnosti i njezine uloge na samom kraju europske romanike. Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao epski izraz. Pritom se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Na neke vidove srednjovjekovne (epske) umjetnosti može se uspješno primijeniti način analize epskoga pjesništva, kako to u svojemu epohalnom radu čine Millman Perry i Albert Lord. Oni su prepoznali da se velik dio tijela epske pjesme sastoji od ponavljanih formula (riječ ili dvije), formulaičkih izraza (nekoliko riječi) i tema (nekoliko stihova, npr., vijeće, dolazak glasnika, gozba itd.). Formulaički materijal služi za lakše memoriranje pjesme, a i kao ukrasni umetak, a nadahnuti umjetnici ne izbjegavaju formule, već ih koriste na nov i originalan način. Vjerujemo da je Radovan upravo takav umjetnik. Radovan se u izboru materijala obilno služi formulama ustaljenim u bizantskoj i zapadnoeuropskoj umjetnosti. Taj tematski formulaički materijal nadopunjuje se poznavanjem srednjovjekovne crkvene drame, Officium stellae i Officium pastorum, odnosno ovih dvaju oblika spojenih zajedno (najbolji primjer toga je Officium iz Fleuryja). Kao skulptor, Radovan je naravno morao prilagoditi svoje izbore mediju koji postaje nečitljiv ako ga se pretrpa pojedinostima. Razmjerno je jednostavno utvrditi formule na području naracije. No Radovana valja pohvaliti za odlično prevođenje literarnog materijala u svijet vizualnih oblika. Upravo svijet tih oblika konačan je test umjetničke vrijednosti djela, budući da se umjetnički jezik izražava kroz oblik. Analiza lunete pokazuje da je Radovan zaista u stanju preuzeti kompozicijske i oblikovne formule repertoara romaničke umjetnosti dajući im nov, originalan život, no, a to je bitno, ostajući unutar okvira ključnih elemenata koji određuju romaniku kao stil. Prostor se izražava paralelnim planovima, pokret se odvija paralelno s površinom prikaza, otkrivaju se heraldički motivi (čahure), vezanje ljudskih, životinjskih i biljnih elemenata u nizove poput vitica ili friza. Radovan se dakle otkriva kao pravi kripto-konzervativac, umjetnik na kraju stila kojim suvereno vlada, ali koji ne želi prevladati. Tradicionalni se materijal ne prepoznaje kao takav jer je njegov dojam vrlo suptilan i subliminalan. Radovan se oslanja na umjetnost dekorativnog ukusa koja je cvala u predrimskim i nerimskim (ili provincijalnim rimskim) krugovima, koja se u Europi duboko ukorijenila u doba seobe naroda i procvala u monumentalnom obliku u romanici. Vitice, zakon kadra, heraldička kompozicija, horror vacui, slaganje nizova “živih slika”, sve su to iskušana izražajna sredstva te umjetnosti. Začuđuje da Radovanovu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao zastarjelu branu našem promatranju i razumijevanju njegova rada i uživanju u njemu, već kao živo umjetničko ostvarenje koje daje nositeljima drame smisao i značenje. Radovan je ostvario pravo homersko djelo, ne možda Homera Ilijade, nego Homera Odiseje. No kao što Odiseja, koja je manje monumentalna i manje usmjerena na temeljna pitanja postojanja, nije sentimentalna ni deskriptivna, ukratko, nije “gotička”, tako to nije ni Radovanova skulptura - premda je majstor, tehnički govoreći, poznavao neke od značajki francuske gotike. Radovan se nalazi na kraju niza velikih “epskih” ostvarenja romaničke skulpture koji započinje s lunetom crkve u Clunyju III, a završava upravo u Trogiru.
