Zemlja planina Bauer, Thomas
Medianali,
03/2007, Volume:
1, Issue:
1
Journal Article
Open access
Dovoljno dugo je medijska pedagogija u Austriji bila – u teoriji i didaktici
uvijek iznova usmjerena na organizacijske uzorke njemačkoga govornog stručnog
diskursa – jedan između spoznaja ...empirijsko-analitičkog medijskog istraživanja,
kritički-normativno usmjerene znanosti o komunikacijama i pragmatski
usmjerene znanosti o odgoju (intencionalan socijalizacijski rad) određen diskurs
o kratkoročnim i dugoročnim djelovanjima medija (vertikalna dimenzija) i njihova
straha od difundiranja (rastapanja) u individualne i kolektivne životne arhitekture
(stajališta, držanja, provođenje svakodnevice i životne kulture – horizontalna
dimenzija). Tijekom rastuće lingvističke, ali i akademske propustljivosti u jednoj
sve više povezanoj i umreženoj Europi čovjek se može nadati da će provincijska
oholost (praktična medijska pedagogija kao kulturno distanciranje od austrijskog
dnevnog lista «Krone») također postati anegdota kao i izrezivanje «za mlade
nepodobnih» scena iz fi lmova. Možemo se samo nadati da će se na njezinome
mjestu razviti medijsko-pedagoški diskurs, koji će s jedne strane otvoriti pogled
za mogućnosti medijski posredovane socijalne prakse, dok će s druge strane
posredovati između obitelji, škola, znanosti i obrazovne politike.17
Osim toga bi prije svega i postavljanje problema medijske pedagogije
moralo biti integrirano u teoretsku i akademsku znanost o komunikacijama. Da li
je (austrijska) znanost o komunikacijama spremna na to, ne ovisi samo o dobroj
volji i katkada zamašnoj uviđavnosti ljudi koji rade studijske programe, nego na
kraju o složenosti teoretskih programa koji se trenutačno koriste. Univerzalnoteoretski
predstavljene platforme diskursa, koje se u europskom kontekstu
razvoja obrazovanja tu i tamo razvijaju, počele su se zaustavljati i u Austriji. U
tom smislu je zemlja planina – upravo zbog toga – zemlja (kulturnog) uspona. Na
kraju čovjek dostiže puno mjesta s vidikom (promatračnice), što je – ne samo za
medijsku pedagogiju – dobitak.
Znanstvene spoznaje povećavaju se velikom brzinom. Taj proces nije zaobišao ni procjenu ekološkog rizika. Dva glavna elementa u procesu te procjene - karakterizacija ekspozicije i efekta stresora - ...doživjela su unapređenja koja bitno mijenjaju dosadašnje rang liste opasnih stresora i prioritete u zaštiti. Međutim, primjena tih novih znanja u praksi nailazi na nepremostive poteškoće zbog postojeće kemofobije i radiofobije javnog mišljenja. Tako se u praksi izjednačavaju rizici koji su tisuću puta (npr. pesticidi, proizvodnja energije), pa i milijune puta (npr. kancerogene tvari) veći. Kako u demokratskom društvu volja naroda presudno utječe i na političke odluke, teško je očekivati izlaz iz toga začaranog kruga u kojem se golema sredstva usmjeruju na fantomske umjesto na stvarne opasnosti. Koncept održivog razvoja, međutim, pruža priliku da se taj krug prekine: on zahtijeva nova rangiranja, nove prioritete i usredotočenje na glavne ograničavajuće činioce održivog razvoja. Sredstva javnog priopćavanja, krivci nakazne percepcije rizika u građana koja je rezultirala tim fobijama, moraju postati mjerodavni i odgovorni komunikatori znanstvenih istina. Odgovorni mediji mogu u siromašnoj zajednici postati značajan činitelj u zaštiti okoliša.
