U radu se razmatra slavonski dijalekt, i to na svim jezičnim razinama. Posebna se pozornost posvećuje genezi toga štokavskog dijalekta, pa i pitanju njegove raščlanjenosti. Govori slavonskoga ...dijalekta još se od srednjovjekovnoga razdoblja nalaze na krajnjem sjeveroistoku hrvatskog jezika, to jest nalaze se na sjeverozapadu štokavskoga narječja srednjojužnoslavenskoga dijasistema, a to znači da su oni periferno smješteni i da imaju značajke rubnosti, značajke koje slavonski dijalekt (kao i druge zapadne štokavce) povezuju s čakavcima i kajkavcima. U slavonskom dijalektu još se uvelike čuva šć, jt, jd, u neznatnoj mjeri čr-, iznimno –l, gotovo redovito očuvan je akut, nerijetko i stariji oblici u množinskim padežima. Vjerojatno je da je inicijalno w plus poluglas rano dalo u-, da je inicijalno vs- dalo sv-, da je samoglasno l dalo u ili možda zatvoreno o te da je praslavensko d’ dalo đ. Ipak je lako moguće da je prethodno u primjerima tipa tuji dolazilo j, koje je u novije doba u Slavoniji slabije zastupljeno nego u hrvatskim štokavskim govorima u Bosni. Svakako su slavonski govori bili vrlo povezani s bosanskima, a to se vidi npr. iz promjene kratkoga i + r u kratko jat + r (npr. četjeri); ta je promjena bila stara, još iz doba prije zamjene jata. Posavski govori i u drugim se osobinama poklapaju s nizom bosanskih govora. Nakon velikih seoba u znatnoj su mjeri prekinute veze slavonskih govora s kajkavskima, ali su rezultati tih veza još i danas očiti u pojedinostima. Svakako su u te veze bili najjače uključeni govornici sjeverozapadnih slavonskih govora, jer su tu kajkavci bili susjedi i jer su tu utjecaji drugih štokavskih govora bili slabiji nego u Posavini. Slavonski je razvoj bio prirodan: šwa je dalo a, kao uglavnom i drugdje u štokavštini, stražnji nazal dao je u, kao i drugdje među štokavcima. To je naravno, jer je u doba turske vlasti Slavonija osjetno gubila stanovništvo, pa je već tada privlačila stanovništvo siromašnih krajeva, a to se osobito događalo i poslije. Često su doseljenici bili upravo iz Hercegovine, ikavski Hrvati i ijekavski Srbi, pa su oni djelovali na fizionomiju govora domaćega stanovništva.
Međimurski dijalekt Blažeka, Đuro
Hrvatski dijalektološki zbornik,
07/2008
14
Paper
Open access
U radu se daje sažeti prikaz autorovih istraživanja međimurskih govora
i govora pomurskih Hrvata. To je područje do sada bilo preslabo
jezično istraženo. Gubitak opreke po kvantiteti i modulaciji i ...njihova
prefonologizacija u kvalitetu samoglasnika temeljna je značajka toga
dijalekta. Autor je međimurski dijalekt podijelio na 3 poddijalekta na temelju
kombinacije dvaju važnih dijakronih fonoloških kriterija: a) odnos refleksa
jata i poluglasa (ə) u naglašenoj poziciji b) odnos refleksa slogotvornoga
i stražnjega nazala ǫ u naglašenoj poziciji. Poddijalekte je podijelio na
skupine pomoću 30 odabranih fonoloških i morfoloških kriterija. U radu
se dalje opisuju najvažnije fonološke i morfološke osobine i daje njihova
teritorijalna rasprostranjenost. Na kraju se daje pregled relevantnih osobina
pojedinih govora u susjedstvu međimurskoga dijalekta.
U radu se, na primjeru gradišćanskohrvatskih idioma, razmatra odnos tvorbe riječi i fonologije, morfologije, sintakse, leksikologije, semantike, stilistike, etimologije, sociolingvistike i jezika u ...kontaktu. Posebna je pozornost posvećena odnosu tvorbe riječi i semantike.
U radu se polazi od pretpostavke da je autor prve sačuvane hrvatske zbirke poslovica Proričja slovinska Dubrovčanin Đuro Matijašević. Autorica utvrđuje osnovna grafijska i ortografijska obilježja ...paremiološkoga korpusa, te analizira njegovu fonološku, morfološku, sintaktičku i leksičku sastavnicu.
Hrvatski se hidronim i horonim Líka često spominju uz hidronim Lech (u
Austriji i Bavarskoj) i uz skupinu litavskih i latvijskih hidronima i drugih toponima
te apelativa. Pritom se dovode u vezu s ...pie. korijenom *(h1)lek- ‘savijati (se)’.
S obzirom na to da se taj korijen spominje u djelu Indogermanisches etymologisches
Wörterbuch (1959.) Juliusa Pokornoga, jezikoslovci su se desetljećima
pozivali na nj. Provjerom se, međutim, pokazalo da navedeni korijen uopće ne
postoji. U radu se dokazuje da se hrvatski hidronim i horonim Líka te baltička
imena i apelativi temelje na pie. korijenu *u̯leku̯- ‘biti/postati mokar’, ali da nisu
etimološki povezani s imenom Lech, koje je izvedeno od pie. *pleh2k- ‘udarati,
činiti plosnatim’.
Alternacija samoglasnika s nulom u hrvatskom i drugim slavenskim jezicima složena je pojava koja već duže vrijeme privlači pozornost lingvista. Autor daje pregled prijašnjih fonoloških analiza u ...kojima se nastojalo objasniti takve alternacije u suvremenim slavenskim jezičnim sustavima i predlaže alternativni pristup tom problemu unutar teorijskog okvira autosegmentalne fonologije. Ova analiza objašnjava širi raspon hrvatskih podataka nego prijašnje analize, te izbjegava neke nedostatke prijašnjih pristupa.