Polazeći od teorijskih postavki historijske imagologije autor analizira predodžbe Dositeja Obradovića o Dalmaciji i njenom morlačkom stanovništvu u unutrašnjosti. Kao središnji problem postavlja se ...pitanje koliko su mentalni stavovi prosvjetiteljske epohe i specifični sociokulturni konteksti prostora „morlačke“ Dalmacije, posebno njene srpskopravoslavne sastavnice, utjecali na Dositejevo stvaranje i oblikovanje slika i predodžbi o zemlji i narodu. U tom razmatranju postoje zapravo dva Dositeja: „mladi“ iz dalmatinskog razdoblja koji je još uvijek pod utjecajem crkvene tradicije, i „zreli“ iz kasnijeg vremena, koji je već usvojio ideje prosvjetiteljskog doba. Većina Dositejevih predodžbi potječe iz zrelijeg razdoblja i u funkciji su njegova tada već potpuno izgrađenog prosvjetiteljsko-racionalističkoga vrijednosnog sustava. Višeslojnost njegovih pogleda na Dalmaciju ogleda se u kritici tri vrste fenomena: kritici praznovjerja i običaja morlačkog puka, kritici religijske kulture i vjerske nesnošljivosti među Morlacima „grčkog“ i „latinskog“ vjerozakona, te u kritici uloge koju običaji imaju u formiranju pojedinca i kulture uopće. Dositej ne slijedi u svemu književni diskurs morlakizma koji tada dominira u europskoj prosvjetiteljskoj literaturi. U dalmatinskim Morlacima ne prepoznaje „plemenite divljake“, nego plemenite priproste ljude, ne „otkriva“ egzotičan narod, već vlastiti („slavenosrpski“) narod koji želi podučiti i osvijestiti u prosvjetiteljskom duhu. Ono što ga najviše veže uz morlakistički diskurs jest umjerena idealizacija stanovnika dalmatinske unutrašnjosti: to su pravdoljubivi i pošteni ljudi, ali ih neprosvijećenost i praznovjerje čini zaostalim u svakom pogledu. Prema Morlacima ima ambivalentan odnos: o njima katkad piše s pozicije sunarodnjaka (Mi-odnos), a ponekad kao o Drugima, drukčijima od sebe (Oni-odnos), naročito u slučaju kritike običaja i praznovjerja. Kao poseban problem ističe vjersku nesnošljivost, ali izvor tome vidi u crkvenim krugovima, napose monaštvu, a ne u narodu, što ga čini bliskim Fortisu i Lovriću.
Sažetak
Na heteropredodžbe o istarskim i dalmatinskim Slavenima koje
talijanski književni imperijalistički iredentizam, poput D’Annunziova,
preuzima iz poklada mletačkoga kolonijalnog iskustva kao ...stereotipe,
Nazor odgovara antikolonijalnim stereotipima, koje preuzima mahom
od Šenoe; „orijentalizmu“ suprotstavlja slavenstvo, talijanskome i
„rimskome“ nacionalnom mitu slavenski mit.
Stereotipne predodžbe o Turcima, osvajačkoj sili koja je predstavljala neprestanu prijetnju Hrvatskoj i Europi, od 15. stoljeća stalno su mjesto književnih i poluknjiževnih obrada okršaja kršćanske i ...osmanlijske vojske. I najpoznatije literarno ostvarenje Pavla
Ritera Vitezovića – "spjev" Odiljenje sigetsko – pribjeći će mnogovrsnim atribucijama napadačke turske vojske od kojih se samo manji dio može okarakterizirati negativnim, čime je učinjen očigledan odmak od dotadašnje protuturske produkcije. Slijedeći tragove
suvremenih imagoloških istraživanja i još uvijek relativno svježih pokušaja apliciranja njihovih zaključaka na hrvatsku književnost (Dukić), Vitezovićevo se Odiljenje motri iz perspektive stereotipiziranih kvalifikacija protivničke, osmanlijske vojske i njihovih funkcija. Razlozi stvaranja znatno ublaženije slike Turaka traže se podjednako među sadržajnim i formalnim posebnostima teksta, ali i u recepcijskoj njegovoj usmjerenosti koja je u velikoj mjeri uvjetovala možda i najsnošljiviji književni odnos prema
neprijatelju s istoka u ranonovovjekovnoj našoj književnosti.
Autorica donosi kraći pregled problematike donedavne
marginalizacije nefikcionalne pripovjedne proze te njezine
strukturne mijene iz rakursa teorije i povijesti književnosti,
položaj putopisa u ...povijesti etnoloških istraživanja, te
obrate koji su putopis doveli u centar interesa obiju disciplina.
Putopis se u tekstu analizira ne samo kao književni tekst, već,
što je ovdje važnije, i kao tekst kulture, vezujući se pritom
na Geertzov koncept kulture kao teksta i antropološkog
istraživanja kao interpretacije istog. Kao primjer za analizu
autorica koristi putopis Istra i Dalmacija (1878) francuskog
autora Charlesa Yriartea.
U članku se preispituju komunikacijske mogućnosti ranonovovjekovne karte kao povijesnog izvora u teorijsko-metodološkim okvirima povijesne imagologije i konstrukcionističke teorije. Komparativnom ...analizom otkrivaju se višestruke reprezentacije i slike Drugoga. One su ovisne ne samo o kartografskim vještinama autora, njihovu odabiru ponuđenih informacija i primijenjenim kartografskim tehnologijama nego i o habsburškim, mletačkim i osmanskim imperijalnim strategijama te kartografskim politikama na višegraničnim prostorima u Hrvatskoj ranoga novog vijeka. Zahvaljujući njihovoj sugestivnosti kartama se često interpretiralo geografske, ideološke, konfesionalne, kulturne i lingvističke slike i značenja, pa čak i manipuliralo njima. Drugi nije uvijek oslikavan kao drugačiji s druge strane granice, nego i kao različitost »među nama«. Kroz cijelu lepezu složenih prikaza Drugoga, nekad i imperijalno impostiranih, europski su, ali i hrvatski kartografi stvorili strukturirani i hijerarhijski pristup u kartografiranju i kartiranju Drugoga. Suvremeno iščitavanje tih izvora zahtijeva dobro poznavanje okolnosti nastanka pojedinačne karte, ali i kritički pristup ne samo izvorima već i interpretacijskim obrascima. Na kraju je nužno sravniti kartu s komplementarnim povijesnim izvorom »druge strane« radi premošćivanja i prerade postojećih mentalnih mapa i nadogradnje interkulturnih kompetencija da bismo bolje upoznali Drugoga.
Rad tematizira pjesnička ostvarenja potaknuta Velikom trešnjom u Dubrovniku i okolici 1667. godine. Analiziraju se načini na koji su pjesnici doživjeli katastrofu Grada i pojedinačne sudbine njegovih ...stanovnika. Propituje se koliko u tim stihovanim svjedočanstvima ima autentične emocije i stvaralačkog zanosa, a u kojoj su mjeri ona tek programatska pratnja diplomatskim nastojanjima Republike da se izvuče iz teške poslijepotresne krize. Poetika katastrofe Velike trešnje u najvećoj je mjeri lišena introspektivne intime individualnog i osobnog, jer je usredotočena na opće i javno, na Grad i sudbinu Republike.
U radu se, s poetičkih te imagoloških pozicija, obrađuje putopisna proza
Ive Andrića, sakupljena uglavnom u knjizi Staze, lica, predeli (1963.;
prošireno izdanje 1981.), a objavljivana u periodici od ...1914. do sredine
šezdesetih godina prošloga stoljeća. Posebno se razmatra poetsko-meditativna
komponenta Andrićevih putopisa te njihova naglašena fragmentarnost.
S druge strane pozornost je usmjerena i na dokumentarno-publicističku
i političko-pragmatičku dimenziju te proze; isto tako i na autopredodžbe
te heteropredodžbe u njoj. Na temelju takva razmatranja
zapaža se stilska i poetička bliskost između Andrićevih putopisa i njegovih
mladenačkih lirsko-refleksivnih proza te kasnijih Znakova pored
puta, pa i njegova stvaralaštva uopće, a analizom autopredodžaba i heteropredodžaba
njegova se putopisna proza stavlja u biografski kontekst.
Rad analizira predodžbe (slike) sela i njegovih stanovnika koje postoje u svijesti likova Zadrana u romanu Zimsko ljetovanje Vladana Desnice. Polazeći od pretpostavke da su urbana i ruralna kultura ...dvije različite kulture, analiziraju se, metodološkim uporištem u disciplini književne imagologije, predodžbe i predrasude koje jedna kultura ima o drugoj te način na koji je konstrukcija identiteta stanovnika urbane sredine (Zadrana) vezana uz konstrukciju njihovog drugog, stanovnika ruralne sredine. Zadrani Smiljevčane doživljavaju kao potomke Morlaka, koje je u književnost uveo Alberto Fortis u 18. stoljeću. U njihovoj svijesti prisutna je slika da su seljani divlji, necivilizirani, prljavi i grubi, a takvi stereotipi onemogućavaju interkulturalnu komunikaciju. Zadrani preuzimaju kolonizatorski i polu-orijentalistički diskurs koji se o istočnoj obali Jadrana razvio na prostorima današnje Italije.
U radu se daje pregled suvremenih strujanja u komparativnoj književnosti. Autorica kreće od činjenice kako je upravo promjena istraživačkih paradigmi ključno obilježje suvremene komparatistike. Pod ...promjenom istraživačkih paradigmi podrazumijevaju se imagološka istraživanja, nova orijentacija komparatistike koja se bavi slikama i predodžbama neke zemlje i njezine kulture u drugoj sredini, te pojam interkulturalne povijesti književnosti zajedno s konceptom međuknjiževnih zajednica. Evidentiraju se i dvije nove tendencije u suvremenoj komparatistici: kulturalni studiji i europski studiji. U radu se analiziraju odjeci tih novih strujanja u hrvatskoj povijesti književnosti, ali i njihova korist za daljnje intenzivnije proučavanje hrvatske književnosti.
Narodni koledar značajan je zadarski godišnji kalendar, koji je za svojeg izlaženja pratio cijelu “preporodnu” polovicu 19. stoljeća u Dalmaciji. U radu će se analizirati prilozi objavljivani u ...periodiku, s nakanom uočavanja tipičnih, stereotipnih predodžbi koje se grade o Turcima /Osmanlijama u navedenom korpusu. Nakon uopćavanja stereotipnih atribucija koje se vezuju uz turski etnitet pokušat će se uspostaviti skala vrijednosti unutar koje egzistiraju pronađene predodžbe. S obzirom da je Narodni koledar izlazio punih 38 godina, na vrijednosnoj skali očitovat će se značajne oscilacije u spomenutim predodžbama; počevši od izuzetno negativnog početnog stava prema Turcima, koji je baštinjen od Kačića, do iz tadašnje perspektive “suvremenog imagološkog obrata” koji je zasigurno uvjetovan i promjenom političke klime u Hrvatskoj i Dalmaciji. Rad će potvrditi koliko heteropredodžbe (predodžbe o ‘drugima’) mogu biti ideološki “mobilizirane” te u čvrstoj sprezi s političkim i društvenim previranjima vremena u kojemu su nastale. Predodžbe turskog etniteta u konačnici će potvrditi i poznatu pluralnost ideologija druge polovice 19. stoljeća u Dalmaciji.
PDF
