Architects and fiction writers share the same ambition: to imagine new worlds into being. Every architectural proposition is a kind of fiction before it becomes a built fact; likewise, every written ...fiction relies on the construction of a context in which a story can take place. This collection of essays explores what happens when fiction, experimental writing and criticism are combined and applied to architectural projects and problems. It begins with ficto-criticism - an experimental and often feminist mode of writing which fuses the forms and genres of essay, critique, and story - and extends it into the domain of architecture, challenging assumptions about our contemporary social and political realities, and placing architecture in contact with such disciplines as cultural studies, literary theory and ethnography. These sixteen newly-written pieces have been selected for this volume to show how ficto-critical writing can be a powerful vehicle for creative architectural practice, providing new opportunities to explore modes of writing about architecture both within and beyond the discipline.The collection represents a broad range of geographical and cultural positions including indigenous and non-Western contexts, and includes a foreword and afterword by important thinkers in the domains of architectural criticism (Jane Rendell) and cultural studies/ethnography (Stephen Muecke).
Opus povjesničara umjetnosti, likovnog kritičara, kustosa i muzealca Vlastimira Kusika (Osijek, 1953.–2018.) posvećen je dvama velikim područjima—gradu kao sveobuhvatnom prostoru pojedinca i društva ...te sudbinama umjetnika o kojima je pisao, priređivao im izložbe, a nerijetko je s njima i prijateljevao. Razmotrena ne kao historiografska cjelina, nego kao osobit rezultat flanerističke prirode osječkog hodača, u članku se Kusikova ostavština predstavlja u kontekstu „vlastite osjetljivosti” na koju se nerijetko oslanjao, krećući se između neuralgičnih točaka Osijeka u koje ugrađuje povijesti i sredine i pojedinaca. Te točke povezuje umjetničkim sudbinama, izmičući se od tradicionalnih pregleda te ustanovljavajući vlastitu metodu imaginarija. Kusik na osobit način interpretira umjetnika, djelo i umjetnost kao široko zamišljen kontekst na putu prema kojem se mnogo toga događa izvan željenog ili očekivanog scenarija.
Bilješke koje je Martin Heidegger unosio u takozvane »crne bilježnice« potakle su, netom nakon objavljivanja, intenzivne diskusije, osobito oko pitanja antisemitizma i nacionalsocijalizma. Je li se ...Heideggerova osobna naklonost ka ovim ideologijama odrazila i na njegovo filozofsko djelo? U ovom ogledu razmatra se jedna, s ovim pitanjima povezana, važna tema u Crnim bilježnicama – tema sveučilišta. Ona postaje frekventnija u tri navrata, obilježena značajnim događajima u Heideggerovoj profesionalnoj biografiji: preuzimanjem funkcije rektora sveučilišta u Freiburgu (1933.), napuštanjem te funkcije (1934.) te isključenjem iz nastave u sklopu poratne denacifikacije Njemačke (1945.). Pokazuje se da shvaćanje sveučilišta u Crnim bilježnicama odgovara idejama predočenim u Heideggerovu rektorskom govoru, kao i da to shvaćanje nije jednako nacionalsocijalističkom, već izražava filozofovo »narodnjačko« misaono usmjerenje. Iako posjeduje neke elemente vokabulara koji su bili prisutni u nacističkoj propagandi, Heidegger svoje stavove o stvarnosti i budućnosti sveučilišta integrira s drugim svojim idejama – kritikom svođenja znanja na tehničke aspekte, kritikom izoliranja znanosti u samostalna područja i uopće kritikom zapadnjačkog mišljenja.
The notes that Martin Heidegger made in the so-called Black Notebooks stimulated, immediately after publication, intense discussions, especially on the issue of anti-Semitism and National Socialism. Does Heidegger’s personal fondness for these ideologies reflect on his philosophical work? In this essay, one important topic related to these issues in Black Notebooks is discussed – the topic of university. It became more frequent on three occasions, marked by significant events in Heidegger’s professional biography: taking over as rector of the University of Freiburg (1933), leaving that position (1934), and exclusion from teaching as part of the postwar denazification of Germany (1945). It turns out that the understanding of the university in the Black Notebooks corresponds to the ideas presented in Heidegger’s rector’s speech, and that this understanding is not equally National Socialist, but expresses the philosopher’s “populist” thinking. Although he possesses some elements of vocabulary that were present in Nazi propaganda, Heidegger integrates his views on the reality and future of the university with his other ideas – a critique of reducing knowledge to technical aspects, a critique of isolating science into independent fields, and a critique of Western thought.
C. S. Lewis javnosti je manje poznat po svom znanstvenom radu, a više po ciklusu Kronike iz Narnije. Za života je, između ostalog, napisao dva djela posvećena srednjem vijeku: Alegorija ljubavi i ...Odbačena slika. U ovom radu autorice će analizirati stav književnih kritičara spram spomenutih Lewisovih djela. Razvidno je da se Alegorija ljubavi istraživala i shvaćala kao znanstveno djelo o srednjemu vijeku o kojem je kritika uglavnom iskazivala negativne stavove te ono nije bilo poticajno istraživačima književnosti. S druge strane, Odbačena slika imala je uglavnom pozitivan prijem među ondašnjim kritičarima koji su u tom djelu pronašli brojne paralele s Lewisovim književnim tekstovima. U ovom radu pokazuje se da je književna kritika Lewisovim djelima o srednjovjekovlju pristupala ili kako bi ih kritizirala ili kako bi u njima tražila dodirne točke s njegovim književnim tekstovima.
Neka su od temeljnih pitanja koja otvaramo ovim tekstom ona o ulozi kustosa i umjetnika u sustavu suvremene umjetnosti na početku njezine polustoljetne povijesti i u najnovije doba, kao i o ...sličnostima i razlikama između kustoskog i umjetničkog rada: kustoskog rada kao institucionalne kritike u slučaju Želimira Koščevića ili umjetničke prakse kao „društvenog inženjeringa” u slučaju izložbe Davida Maljkovića. Prva je „konceptualna izložba”, kao i prvi primjer konceptualne kustoske prakse u domaćem kontekstu, Izložba žena i muškaraca održana u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu 1969., čiji je kustos bio Želimir Koščević, ujedno tadašnji voditelj galerije. U praznu „bijelu kocku” galerije publika ulazi i postaje „tijelo” izložbe, pozvana na interakciju, druženje i razgovor. Drugi primjer neokonceptualne izložbe, odnosno fenomena konceptualizacije izložbe i njezina postava, ali i arhitekture izložbenog postava, nalazimo u izložbi S kolekcijom umjetnika Davida Maljkovića u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 2020. Dokidajući normativne načine prezentacije i interpretacije umjetničkih djela, djela iz muzejske kolekcije Maljković izlaže zbijena i iznad motrišta promatrača te tako uistinu izlaže publiku, „kolektiv, a ne kolekciju”. Važni su aspekti teme pitanje značenja izlaganja nekad i sad, kao i nekadašnje i sadašnje društvene i obrazovne uloge javnih izložbenih institucija.
Bavarski pisac Karl von Eckartshausen (1752-1803) ostao je u njemačkom pa i u dijelu europskog kulturnog pamćenja prisutan ponajprije kao autor utjecajnih ezoterijskih spisa te kao politički ...publicist. I premda njegov dramski opus obuhvaća osam tekstova napisanih u vremenskom rasponu od 1778. do 1800. godine, taj je segment Eckartshausenova stvaralaštva u germanistici uglavnom zaboravljen. Činjenica da su u hrvatskoj kajkavskoj književnosti poznati prijevodi njegovih triju drama predstavlja stoga svojevrstan kroatistički izazov. U ovom se prilogu analiziraju dva kajkavska prijevoda prve Eckartshausenove drame - Das Vorurtheil über den Stand und die Geburt (1778) - nastala u relativno dugom vremenskom odmaku od izvornika: anonimni iz 1821. te prijevod Jakoba Lovrenčiča objavljen 1830. godine. Analiza se osim na kompozicijske i sadržajne usporedbe usredotočuje i na transfer idejnog supstrata Eckartshausenova teksta. Pokazano je da se dva kajkavska prijevoda temelje na dvama različitim njemačkim predlošcima.1
U članku se, sa stanovišta filozofije medija, otvara pitanje o potencijalima, načinima i položaju kritike u našem dobu koje karakteriše, bar kada je reč o zapadnim kulturnim krugovima, dominacija ...tzv. medijske kulture. S jedne strane, izbegava se redukcija sistemske i strateške kritike sveta kapitala na puko kritičko mišljenje, dok se, s druge strane, problemski preispituje kritika delujuća unutar savremenih medijskih praksi. Autori implicitno zaključuju da je već samo otvaranje ovakvih pitanja utiranje puta za sveobuhvatno kritičko delovanje, kako unutar zatečenih sistema medijskog univerzuma, tako i izvan njega, odnosno u konkretnom društveno-ekonomskom sistemu mišljenja i delovanja. Takođe, u tekstu se razmatra mogućnost kritičkih praksi posredstvom umetnosti, odnosno unutar konteksta dejstva novih tehnologija. U tom smislu, posebno se istražuju potencijali za kritiku u okvirima novomedijske umetnosti, što bi trebalo da predstavlja uvod u revolucionisanje ne samo medijske, već i društveno-povesno-ekonomske prakse u eri kapitalizma.
Što je metafizika? Berčić, Boran
Filozofska istraživanja,
05/2023, Volume:
43, Issue:
1
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Autor u ovom članku razmatra pet osnovnih shvaćanja metafizike kao filozofske discipline koja 1) proučava najopćenitije karakteristike svega što jest, 2) istražuje biće kao biće, 3) razmatra ono što ...prelazi okvire iskustva, 4) analizira najopćenitije pojmove i 5) pruža eksplanatornu teoriju. Pored toga, autor razmatra i niz relevantnih ideja i distinkcija, razliku između stvarnosti i pojave, podjelu na pojavnu i znanstvenu sliku svijeta (Wilfrid Sellars), ideju da je filozofija kraljica znanosti (Moritz Schlick), podjelu na deskriptivnu i revizionističku metafiziku (Peter Frederick Strawson), sinoptičko gledište, ideju naturalizirane metafizike itd. Autor prihvaća prvo gledište, ono po kojemu je metafizika shvaćena kao filozofska disciplina koja proučava najopćenitije karakteristike svega što jest, i skukladno tome smatra da se kategorijalna ontologija najbolje uklapa upravo u tu sliku. Autor nakon toga ukratko izlaže najpoznatije kritike metafizike (David Hume, Immanuel Kant i logički pozitivisti), kao i stavove koji su doveli do formiranja suvremene metametafizike (Rudolf Carnap i Willard Van Orman Quine). Naposljetku, autor razmatra verbalizam i trivijalizam te nastoji utvrditi mogu li ove dvije pozicije predstavljati osnovu za eliminaciju metafizike. Autor nastoji pokazati da ove pozicije ne eliminiraju metafiziku, već da radije zadaju okvir za suvremene metafizičke rasprave.
In this paper, the author considers five basic understandings of metaphysics as a philosophical discipline that 1) studies the most general characteristics of everything that is, 2) investigates beings as beings, 3) considers what goes beyond the framework of experience, 4) analyses the most general terms and 5) provides an explanatory theory. In addition, the author considers a number of relevant ideas and distinctions, the distinction between reality and appearance, the distinction between the apparent and scientific picture of the world (Wilfrid Sellars), the idea that philosophy is the queen of science (Moritz Schlick), the distinction between descriptive and revisionist metaphysics (Peter Frederick Strawson), the synoptic view, the idea of naturalised metaphysics, etc. The author accepts the first point of view, the one according to which metaphysics is understood as a philosophical discipline that studies the most general characteristics of everything that is, and accordingly believes that categorical ontology best fits into that picture. After that, the author briefly presents the most famous criticisms of metaphysics (David Hume, Immanuel Kant, and logical positivists), as well as the positions that led to the formation of modern metametaphysics (Rudolf Carnap and Willard Van Orman Quine). Finally, the author considers verbalism and trivialism and tries to determine whether these two positions can represent a basis for the elimination of metaphysics. The author tries to show that these positions do not eliminate metaphysics, but rather set the framework for contemporary metaphysical discussions.
U radu se analizira simbolistički opus nedovoljno istraženog djela slikara Mihe Marinkovića. Školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, poglavito je poznat kao slikar zaumnih tema, koje se ...mogu svrstati u korpus simbolističkih tema krajem devetnaestog stoljeća. Od 1904. godine nastanjen u Beogradu, bio je aktivni sudionik kulturne scene srpske prijestolnice. Marinkovićeve su slike izlagane u Paviljonu Kraljevine Srbije na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Njegov simbolisitički opus obuhvaća standardne teme simbolističkog slikarstva: Meduza, Lucifer, Grešnik, koje upućuju na umjetnikovu ličnost i na kompozitno doba na razmeđu vjekova. Simbolizam u Marinkovićevu opusu odražavaju njegove pouke stečene u Münchenu, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio europski centar somnambulnih tema i umjetničkih eksperimenata. Marinkovićev je opus promatran u skladu s općim strukturama simbolizma, s posebnim osvrtom na münchenski simbolizam. Upućeno je na pojedine likovne kritike Marinkovićevih simbolističkih slika, koje svjedoče o povijesti recepcije njegova djela u kulturi Kraljevine Srbije početkom dvadesetog stoljeća. Pozitivno prihvaćanje Marinkovićevih slika u srpskoj sredini potvrđuje skladištenje trideset i pet njegovih djela u fundusu Narodnog muzeja u Beogradu.
PDF
