Prispevek obravnava Margareto Porete in Ogledalo preprostih duš skozi prizmo Foucaultovih predavanj o ≫veridikciji≪ oziroma štirih prevladujočih načinih izrekanja resnice: prerokbi, modrosti, ...poučevanju in pareziji. Tudi v svojih hibridnih oblikah so bili ti načini še vedno vezani na posebne institucije izrekanja resnice, s specifičnimi udeleženci, področji nagovarjanja in načini izrekanja. Besedilo v tem okviru analizira Margaretin proces in osrednje ideje njenega dela ter prepozna mistično misel Margarete Porete kot poskus oblikovanja novega prostora v obstoječih režimih izrekanja resnice; pri tem je njeno orodje medij knjige oziroma strateško preoblikovanje odnosa med telesom in pisanjem.
Virtual reality technology (VR) is widely used in various industries, opening up a new form of sensory experience for human beings. VR video stitching is a kind of “work hard” like Rotoscope. But if ...someone can make this thing easier, it will definitely be welcomed, so Mistika VR comes into being.
Straipsnyje analizuojama L. Wittgensteino estetikos samprata ankstyvuoju ir vėlyvuoju jo kūrybos laikotarpiu. Parodoma, kad estetikos sampratai L. Wittgensteino kalbos koncepcija reikšminga tuo, kad ...tiek ankstyvuoju, tiek vėlyvuoju periodu jai yra pajungiamos visos, taip pat ir estetinės, problemos. Ankstyvajam L. Wittgensteinui etika, estetika, kaip ir mistika, yra tai, ko prasminga kalba išreikšti neįmanoma, todėl apie tai reikia tylėti. Etika ir estetika atsiduria už kalbos, o etinis ir estetinis subjekto santykis išveda už pasaulio ribų. Estetinės problemos vėlyvojoje L. Wittgensteino filosofijoje turi ne mistikos, o kalbinių žaidimų statusą. Estetiką filosofas atriboja nuo mokslo: estetinio išgyvenimo patyrimo neįmanoma nei išmokyti, nei išmokti. Aptariama kalbos žaidimų ir gyvenimo formos samprata bei žodžio prasmės apibrėžtis L. Wittgensteino „Filosofiniuose tyrinėjimuose“. Estetinis išgyvenimas visada lieka estetinio kalbos žaidimo neverbaliniame kontekste. Estetinių išgyvenimų atveju būtent mimika, kinestetiniai pojūčiai yra adekvatesnė tokio išgyvenimo išraiška. Reikšmingi estetikos elementai yra estetinės reakcijos – pasitenkinimas ar nepasitenkinimas, komfortas ar diskomfortas.
Če je Origen v okviru tedanje helenistične filozofije vedno govoril o zvezdah kot o zunanjih kozmičnih bitnostih, ki so precej podobne angelom, le da imajo snovna telesa, pa so njegov poznejši učenec ...Evagrij Pontski in za njim nestorijanski sirski mistiki 7. in 8. stoletja takšna kozmološka razglabljanja v okviru svoje mistike izrazito radikalizirali. Zvezde zanje niso več objekti zunanjega sveta, ampak brezoblični liki na firmamentu uma oziroma duše. In ultima analysi pa je zvezda »šifra« za dušo samo, ki se zedinja s primordialno svetlobo Sonca, se pravi Boga. Takšna do skrajnosti »interiorizirana« astronomija oziroma astro-logija je edinstven pojav na poligonu poznoantične religioznosti, ki doslej v strokovni literaturi še ni bil obravnavan.
Članak promišlja svećenički poziv s gledišta zvanja i mistike, strasti i kompetencije. U sedam točaka sažimaju se neki temeljni vidovi svećeništva: strast i kompetencija u ljudskom i molitvi, strast ...i kompetencija u mistici, svećenik kao oblikovana osoba koja je našla svoje određenje („character indelebilis“), strast i kompetencija u proročkom i u dušobrižništvu. Svi navedeni vidovi pokazuju da je svećenik gotovo tako osuđen i blagoslovljen da se više ne može, ne želi, ne treba, ne voli i ne smije definirati i razumijevati bez Boga, i to intimno-privatno i javno-društveno. Takav svećenik može i treba biti i danas blagoslov za današnjega čovjeka.
Općeljudsko iskustvo boli i trpljenja otvara se nužno u općeljudsko pitanje o smislu trpljenja, a za vjernika ono prelazi i u nezaobilazno pitanje opravdanja Boga pred činjenicom trpljenja. Zašto ...trpljenje i patnja? Kako Bog gleda na naša trpljenja? Dotiče li ga bol onih koje je iz ljubavi stvorio? Zato je pitanje trpljenja autentično i nezaobilazno teološko mjesto. Kao istinsko mjesto toga traganja Jürgen Moltmann prepoznaje nutarnje biće samoga Boga. Produbljujući nauk o Bogu traga za jedinim istinskim odgovorom o smislu trpljenja, za teološkim odgovorom. Ovaj rad prikazuje Moltmannov nauk o Bogu pod vidom traženja odgovora na pitanje trpljenja. Pritom se prepoznaju i iznose neke nutarnje zakonitosti njegove sveukupne teologije. Na početku rad donosi neka već poznata uporišta i poveznice Moltmannove teologije, ali kasnije prepoznaje i otkriva također i nove putove unutar teodicejskoga traganja, primjerice Moltmannov zaokret u mističnu teodiceju. Pritom se pokazuje da Moltmann novim traganjima ne daje odgovor na staro pitanje (zašto trpljenje?), nego zapravo otvara novo pitanje (gdje je Bog u trpljenju?), koje je prema njemu primjerenije stvarnoj potrebi čovjeka patnika i na koje, iz samoga Božjega bića, iz nutarnjega određenja Boga kao ljubavi, dolazi odgovor. Ovaj odgovor nudi čovjeku dostatnu mjeru razumijevanja ali i poziva da se vlastiti život stavi u službu mesijanske perspektive te bude već sada i ovdje zalaganje protiv zla i svih oblika trpljenja.
Vladimir Truhlar, slovenski isusovac, bio je jedan od osnivača Instituta za Duhovnost Papinskoga sveučilišta Gregorijane i profesor na tome Institutu 25 godina. Njegovo se znanstveno zanimanje ...usredotočilo na tri teme mlade discipline duhovne teologije: sadržaj, metodu i mistiku. Truhlar među prvima postulira duhovno iskustvo kao objectum formale duhovne teologije. Kao metodu uvodi uporabu simbola u tumačenju duhovnoga iskustva. Na području teologije mističnoga iskustva napušta staro shvaćanje kvalitativne razlike između mistične i obične duhovnosti i, u skladu s naučavanjem Drugoga vatikanskog sabora, vidi mogućnost mistike u svagdanjem životu. U tijeku svoga akademskog rada Truhlar je tako prošao razvojni put od duhovne teologije do teologije duhovnoga iskustva. Tri spomenute teme, koje je uveo u studij duhovne teologije, ostale su izazov i putokaz radu mnogih stručnjaka. Na Institutu za duhovnost nastavlja se rad na produbljivanju i proširivanju pitanja sadržaja i metode duhovne teologije. Također, radi se na boljem shvaćanju stvarnosti mističnoga iskustva. Autor na konkretnim primjerima prikazuje novija istraživanja profesora Instituta za duhovnost na Papinskome sveučilištu Gregorijani. Vladimir Truhlar započeo je proces unutar duhovne teologije koji se još i danas nastavlja.
Ljubav Franje Asiškoga prema Isusu Kristu očitovala se u dvije točke: euharistiji i muci. Otajstvo muke postalo je dominantno u Franjinu životu. Njegov put svetosti od sv. Damjana do La Verne govori ...o putu koji je bio obilježen patnjom i križem. Od tada Kristova patnja postaje dominantno polazište u franjevačkoj teologiji, mistici i propovjedništvu. Polazište za ovaj rad jest Franjina vizija raspetog Krista u njegovim autografima i kako su to zabilježili njegovi životopisci. Na temelju tih izvora daje se uvid u njegovo razmatranje, pobožnost i osobni doživljaj Kristove muke i križa. Nakon temelja koji je postavio Franjo Asiški prelazi se na teološko promišljanje i mistični doživljaj Kristove muke kod sv. Bonaventure, kojeg se naziva »teologom muke«. Bonaventurin nauk početak je sustavnoga teološkog promišljanja o Kristovoj muci na početcima franjevačke teološke i filozofske škole u XIII. stoljeću. Kod analize Bonaventurina nauka o križu obrađena su dva bitna vida tog nauka, koji sažimaju njegov teološki pristup muci i križu i postaju temelj franjevačke duhovnosti, osobito mistike, i propovjedništva u kasnijim stoljećima. Franjevačko propovjedništvo obilježit će imena sv. Bernardina Sijenskoga i njegovih učenika sv. Ivana Kapistrana i bl. Jakova Markijskoga, zatim mistiku imena bl. Anđele Folinjske i sv. Veronike Giuliani, a franjevačku će pobožnost obilježiti sv. Petar Alkantarski i sv. Leonardo Portomauricijski. Ovaj rad sažima promišljanja i praksu najvažnijih predstavnika franjevačkog pokreta koji su, inspirirani Franjinim doživljajem muke i križa, prenijeli tu pobožnost na polje teologije, propovjedništva i mistike. Križ i muka nisu obilježje samo franjevačkog pokreta kroz stoljeća nego su i središnji motivi promišljanja u govoru o ekonomiji spasenja. Ta je tema bila dominantna i kod drugih teologa XII. i XIII. stoljeća, koji muku i križ drže za »via regia Sanctae Crucis«. S obzirom na nagli razvoj franjevačkog pokreta u XIII. stoljeću, nastanak njegove filozofske i teološke škole te škole duhovnosti, u radu se nastoje sažeto prikazati opće značajke najvažnijih franjevačkih predstavnika teologije, mistike i propovjedništva od XIII. do kraja XVIII. stoljeća, ukazujući kako je križ ključ, vrata, put i izvornost istine Božje ljubavi za franjevačke teologe, propovjednike i mističare
Znanost i religija u naše su vrijeme odvojene jedna od druge. Članak promišlja o mogućnostima njihovoga mogućeg susreta. Poticaj za to su dostignuća i zaokret suvremene fizike i mistično iskustvo ...nekih vjernika. Svijest o promjenjivom i subjektivnom značenju prostorno-vremenskih koordinata kao i o relativnosti i provizornosti čovjekovih znanstvenih sposobnosti za opisivanje pojedinih nevidljivih pojava otvara mogućnost za nov susret znanosti i religije. Autorica taj novi mogući odnos ilustrira znanstvenim promatranjem subatomskog svijeta i religioznim doživljajima kao što su npr. mistično doživljavanje Božjeg otajstva i njegove objave. To potvrđuje i govor današnje fizike, npr. o sudjelovateljskom svemiru, kao i mističari koji doživljavaju iskustvo misterija unutar osobnoga religioznog doživljavanja.
U razmatranju odnosa filozofije i religije Martin Buber je pod znatnim utjecajem kabale i hasidizma. Stavljajući u centar svojeg razmišljanja pojam šekina – prisutnost Božja, kroz fenomenološki ...pristup tom problemu želi potvrditi jednu od svojih osnovnih teza o potpunoj imanentnosti Božjoj u kozmosu i čovjeku. Poistovjećujući religiju s Prisutnošću i udaljavajući svaki Ti iz područja objekta, Buber uspostavlja odnos prisutnosti u kojemu religioznost koju razlikuje od religije, a koja se izražava u čovjekovu djelovanju, prelazi put od »iznimke«, kao iskustva drugosti koje ne pronalazi svoje mjesto u redovitoj dimenziji čovjekova bivstvovanja do prisutnosti koja postaje temelj i nositelj čovjekova postojanja jer svi naši odnosi pronalaze svoje ispunjenje i smisao u vječnome Ti. Dijalog, susret i odnos nisu dekorativne kategorije naše religioznosti, nego put koji nas vodi do toga da poodnosimo cjelokupnu stvarnost. Buberova je nakana potvrditi spoznaju da je bit religioznosti čovjekovo djelovanje koje održava na životu iskonski dijalog između Boga i čovjeka. Na taj način Buber kroz tradicionalnu misao svojeg naroda i vlastitu filozofiju dijaloga otvora put dijaloškoj religioznosti.
PDF
