Treba čuti, vidjeti i dotaknuti Kirin, Renata Jambrešić
Etnološka tribina,
12/2022, Volume:
52, Issue:
45
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Rad tematizira društvene, spoznajne i afektivne posljedice razornog potresa koji je pogodio područje Banije 29. prosinca 2020. godine. Prirodna nepogoda se ne razumijeva samo kao katastrofa nego i ...kao svojevrsna katarza koja je otkrila slojeve političkog zanemarivanja, teške prošlosti i duboke povezanosti čovjeka s prirodom. Autorica interpretira (posredovane i etnografski zabilježene) osobne naracije o prirodnoj nepogodi, ruinizaciji i regeneraciji, solidarnosti i međusobnom razumijevanju kao temelj za oblikovanje novih afektivnih zajednica i pokretanje procesa kojima se razgrađuju nacionalne (i nacionalističke) naracije i postiže osnaživanje zajednice. Metodološki okvir rada obuhvaća participativnu etnografiju, teorije usmenog pripovijedanja (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), osjetilnu etnografiju (Bendix 2000, 2005) i ekološku spoznaju “duboke međuovisnosti čovjeka i svih stvari koje ga okružuju” (da Silva i Neuman 2018). Autorica zaključuje da seljani, kohabitirajući s prirodom, ali i oviseći o njoj, na jedinstvenom iskustvu nepogode grade smisao tako što uspoređuju ovu katastrofu s drugim primjerima ljudske patnje i oblikuju je u narativni obrazac koji “od alegorijskog čini osobno, od lokalnog kozmičko” iskustvo (Shuman 2005).
This paper deals with the social, cognitive, and affective consequences caused by the devastating earthquake that hit the Banija region on December 29, 2020. The natural disaster is understood not only as a catastrophe but as a kind of catharsis that has exposed layers of political negligence, difficult pasts, and deep connections to the environment. The author interprets (mediatized and face-to-face) personal narratives of natural disaster, ruination and regeneration, solidarity, and mutual understanding as the basis of making new affective communities and triggering processes that resolve national (and nationalistic) narratives and contribute to community empowerment. The paper’s methodological framework embraces participatory ethnography, the theory of folk narratives (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), the ethnography of the senses (Bendix 2000, 2005), and the “deep implicancy” knowledge of reflecting what makes the “human inseparable from all matter” (da Silva and Neuman 2018). The author concludes that villagers co–habiting with nature (but also depending on it) make sense of their unique experiences of disaster, comparing it with other humans’ suffering and organizing a narrative frame that “makes the allegorical personal, the cosmological local” (Shuman 2005).
The goal of this paper is to delineate an interactionist model of collective memories that would complement the semiotic and institutional approaches to memories, which have so far been dominant in ...the field. While the strength of semiotic and institutional approaches is in the structural analysis of memory objects and the analysis of the production of collective memories by the political elites and the mainstream media, they are less able to consider the role of lay individuals and their negotiations of depictions of the past that are imposed from above. The interactionist model, on the other hand, conceptualizes collective memories as the narratives of the past and includes both the individual beliefs and the institutionally-embedded level of social interaction in the analysis of collective memories. Specifically, it proposes that the influences on the individual narratives of the past include three levels: the macro level of elite narratives of the past; the interactional level of mnemonic communities; and, the micro level of idiosyncratic experiences. In this manner, this model tackles the weaknesses of the semiotic and institutional approaches and provides a way to study the processes through which certain collective memories become established in society, and also why some others fail to achieve widespread societal legitimacy. As a further step, this model also attempts to provide a framework for operationalization of collective memories, which would include the interaction of both the political-production and the active-interpretation dimension of this concept.
Članak pruža pregled odabranih akademskih studija autobiografskih naracija o bolesti, uključujući raspravu o literarnim i vizualnim reprezentacijama bolesti. Razmatraju se uzroci porasta broja ...naracija o bolesti u javnom prostoru te pitanja reprezentacije raka dojke u pisanim pričama i fotografijama. Analiziraju se odabrani problemi memoarskih zapisa žena oboljelih od raka dojke u Poljskoj, kao i poljski fotografski projekti koji prikazuju Amazonke nakon tretmana.
Rad se bavi pamćenjem istarskog egzodusa u okviru kulture straha
kao obilježja suvremenog doba te s obzirom na promjenu ideološkog
konteksta pamćenja Drugoga svjetskog rata u devedesetim godinama
...dvadesetog stoljeća. Veza egzodusa i straha promatra se u odabranoj
talijanskoj historiografskoj, antropološkoj i psihoanalitičkoj literaturi,
u usmenim svjedočenjima te u onim književnim i filmskim obradama
u kojima se istarska usmena tradicija, legende i predaja prikazuju kao
prirodni okvir i egzodusa i straha. Upotreba fantastičnih elemenata i
pozivanje na usmenu predaju u ovoj se analizi povezuju s antislavenskim rasizmom na istočnoj talijanskoj granici kao strahom od nepoznatog i demoniziranog drugog. Osobita se pažnja posvećuje motivu mrtve životinje bačene u jame zajedno sa žrtvama kao elementu mitske predodžbe o ritualnom ubojstvu. Bilježi se perzistencija nekih dijelova strahom obilježene narativne obrade pamćenja egzodusa u suvremenom talijanskom političkom diskursu te se postavlja pitanje o mogućim načinima zaustavljanja tog mitološkog stroja.
Članak donosi pregled ključnih bugarskih istraživačkih i visokoškolskih institucija koje se bave modernom i suvremenom umjetnošću/umjetničkim praksama, kao i njihovim recentnim aktivnostima u ...regionalnom kulturnom kontekstu. Širenje istraživačkog područja djelovanja i osmišljavanje novih edukacijskih programa rezultiralo je izmijenjenim nazivima pojedinih institucija, kao i osmišljavanjem novih programa i kolegija. Osim toga, autorica članka iznosi projekciju suvremenih istraživačkih metoda i tema koje bi se mogle razviti u mreži projekata vođenih od vodećih istraživača u Regiji.
Ivan Vanja Radauš (1906. ‒ 1975.) hrvatski je kipar, slikar i književnik. Književna ostavština obuhvaća uz objavljene tri zbirke pjesama rukopisnu ostavštinu pohranjenu u DAVU-u, Arhivski sabirni ...centar u Vinkovcima. Pokušavajući pozicionirati njegovo književno stvaralaštvo unutar nacionalnoga korpusa, nameće se istraživanje odrednica postmodernog mišljenja. Istražuju se stavovi nepovjerenja u „velike naracije“, skepsa prema ideologijama, pojava decentriranoga i slabog subjekta, promatraju se igre s tekstom, tj. Radaušev ludizam te udio semiotičke matrice, posebice kroz figure ludizma.
Rad propituje suvremene teorijske poglede na ulogu jezika i pripovjednih struktura u historiografskim prikazima zbilje. Razmatraju se, ponešto pojednostavnjeno, četiri teorijska (s praktičnim ...primjenama) pristupa ovomu problemu, koji je posljednjih tridesetak godina važna tema rasprava teoretičara povijesti i književnosti. Prvi, tradicionalni pristup, jezik i naraciju drži tek neutralnim sredstvima za prezentaciju stvarnih činjenica; drugi, nenarativni pristup, odbacuje historiografiju pripovjednoga tipa kao novelističku i mitsku; treći, narativistički, historiografiju promatra kao jedan vid književne prakse, a četvrti pristup nastoji dati uvid u specifičnu ulogu i moć naracije u prikazima zbilje.
Ovdje se promatraju i sličnosti i razlike između pojedinih autora te
pokušavaju osmisliti mogući načini analize historiografskih tekstova
upravo preko naracije.
U radu se govori o Zvonimiru Remeti kao predstavniku psihološkoga realizma u hrvatskoj književnosti koji četrdesetih godina 20. st. objavljuje tri uspjela, tematski i oblikovno vrlo slična romana: ...Grieh, Tako svršava i Sentimentalna reportaža, a u kojima je pokazao istančan smisao za poniranje u skrovite interijere svojih likova. Pri tome je posegnuo za odgovarajućim pripovjednim tehnikama, a neobičnu draž spomenutim romanima dao je osebujan stil ovoga pisca, s posebnim naglaskom na poetizaciju izraza te specifčne opise pejzaža.
S gledišta razvoja romanesknoga diskursa može se reći da Remeta nije
obilježio početak hrvatske psihološke proze jer se njezini začetci u hrvatskoj književnosti mogu pratiti još otprije, ali je svojim izvornim načinom pripovijedanja i specifčnim literarnim postupcima svakako obogatio takvu vrstu proze i dao joj nove izražajne mogućnosti.
