U radu se donose nalazi otkriveni na predjelu Goveja u gradu Visu na istoimenom otoku, čiji karakter i opisani kontekst pronalaska upućuju na zaključak da je riječ o materijalnim ostatcima antičkog ...paljevinskog groba. Među njima se posebno ističe unikatna keramička posuda, u ovom kontekstu korištena kao urna, za koju se prema tipičnom morfološkom modelu skifa s barbottine ukrasom predlaže izradba u nekoj od radionica koje su grupirane unutar klase Pontske sigilate, odnosno u nekom od crnomorskih/istočnomediteranskih proizvodnih središta. Njezina posebnost ogleda se u dodanom elaboriranom reljefu, koji svojim prikazom uvelike podsjeća na ukrasne detalje s drugih uporabnih predmeta – aplike s fulkruma klina – a koji se interpretira kao prikaz Artemide/Dijane. Detaljna analiza i kontekstualizacija ovdje predstavljenih grobnih nalaza produbljuje naše spoznaje o izradi i potražnji stolnog posuđa kasnog 1. odnosno 2. stoljeća te otvara nova pitanja o izgledu i rasprostranjenosti
isejskih pogrebnih krajolika, kao i o specifičnim odlikama isejskog pogrebnog obreda.
Polazeći od zaokreta i rasta u razumijevanju prezbiterata i episkopata na Drugom vatikanskom saboru, autor uvodi u liturgijsko razumijevanje ministerijalnog svećeništva na temelju usporedne analize ...obrednog slavlja ređenja. Prezbiterska i biskupska služba ima se uvijek razumijevati iz njihova služiteljskoga, odnosno zajedničarskoga odnosa jednih s drugima kao i s Božjim narodom. Autor obrađuje zadanu temu kroz tri cjeline: otkriće liturgijskog temelja ministerijalnog svećeništva, biskup i svećenik kao eklezijalni subjekti u svjetlu ređenja biskupa i svećenika, prema liturgijskoj teologiji zajedništva: neke naznake za lex vivendi. Kontekstualnom i poredbenom analizom ređenja te s osobitim naglaskom na izvornom euhološkom kontekstu, autor zaokružuje razmišljanje iščitavanjem vlastitosti suodnosa svećeničke i biskupske službe čiji je identitet i zajedništvo bogoslužjem Crkve darovano i oblikovano.
Bl. Augustin Kažotić zacijelo je najznačajnija osoba glazbenog srednjovjekovlja, djelatna u sjevernoj Hrvatskoj. Njegova se glazbena djelatnost može artikulirati u trima područjima: kao reformatora ...crkvenog pjevanja, kao organizatora novoga obreda i kao skladatelja. Kao zagrebački biskup (1301-1322) vrlo je vjerojatno reformirao crkveno pjevanje u zagrebačkoj katedrali u podučavanju i izvođenju, u inovirani obred unio je novi raspored i način iznošenja pjevanih brojeva u liturgijskoj ‘dramaturgiji’ i uveo neke inovacije u repertoaru. Zasad je nepotvrđeni autor nekoliko skladbi tiskanih kasnije u zbirkama Cithara octochorda (1701) i/ili Cantuale processionum (1751).
The article brings a transdisciplinary approach to church doors as works of art for the liturgy. Doors are first brought into relation according to their universal anthropological-cultural basis, and ...then there is a breakdown of the theological layers of tradition which defined that place – the symbol of the church and thus significantly enriched the Christian culture. In addition, the article deals with specific architectural and artistic processes of symbolization associated with the formation of the sacred threshold, which are broken down in a triple perspective: body, transition, presence. In this regard, the doors articulate a specific symbolic-ritual action and perception that initiates man in the encounter with the sacred. Then, there is an analysis of the doors of the Hvar Cathedral by a contemporary Croatian sculptor Kuzma Kovačić, in which religion and culture, modernity and tradition, sacred and beauty are fruitfully united.
U radu su prikazane malo poznate stranice povijesti nastanka i djelovanja Armenske Katoličke Crkve, koja pripada obitelji istočno- katoličkih Crkava, nalazi se u potpunom jedinstvu s Rimokatoličkom ...Crkvom i priznaje vrhovno poglavarstvo Pape. Središte joj je u Bejrutu u Libanonu, a trenutačno je vodi cilicijski armenski katolički patrijarh Petar (Bedros) XX. Tijekom povijesti Armenska Katolička Crkva i njezini vjernici, armenokatolici, sačuvali su svoj etnovjerski istobit (identitet) koji se iskazuje u pojedinim posebnostima hijerarhijskoga crkvenog ustroja, armenskog obreda na staroarmenskom jeziku, sakralne umjetnosti i arhitekture. Posebna je pozornost u radu posvećena djelatnosti Kongregacije armenokatoličkih mhitarista na otočiću sv. Lazara u Mletcima (Veneciji) i Beču.
U radu se donose nove spoznaje o liturgijskim ambijentima u crkvenoj arhitekturi sa zadarskog područja iz vremena kasne antike te ranog srednjeg vijeka. Daje se naglasak na one dodane ambijente koji ...su obilježili ranokršćansku arhitekturu te su tako utjecali na izvođenje liturgijskog obreda. Pritom se ukazuje na specifičnosti koje su zastupljene na razmatranom području. Posebno se analiziraju liturgijski ambijenti koji se crkvenim građevinama dodaju u razdoblju predromanike i romanike jer tada pod utjecajem Bizantske crkve nastaju promjene u liturgiji. Od 9. stoljeća razvija se kult zadarskih svetaca, što je u razdoblju kasne antike bilo nepoznato. S vremenom nastaju posve novi sakralni prostori ili manji ambijenti namijenjeni za liturgiju posvećenu relikvijama. U tome kontekstu ukazuje se na značenje tih sakralnih prostora koji su utjecali na daljnji razvoj crkvene arhitekture tijekom romanike, ali i u kasnijim stoljećima.
U članku se analizira međusobni odnos japanske tradicijske kulture borilačkih vještina (koryū budō) i njezinog suvremenog pandana (gendai budō). Analiza se temelji na ideji upisivanja koryū budō na ...UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine kao najstarijeg japanskog kulturnog dobra vezanog uz borilačke vještine. Prvotni prijedlozi u tom smislu javili su se u posljednjih desetak godina, a iznijele su ih neke japanske organizacije koje se bave borilačkim vještinama, npr. Nippon Budokan, posebice njegov Odjel za baštinu koryū. Formalizam koji je nalik obredu i koji se zasniva na unaprijed određenim formama a koji se javlja u suvremenom i tradicionalnom nasljeđu budō-a interpretira se kroz prizmu "japanske nacionalističke povijesti" nakon razdoblja Meiji restauracije. Stoga se naglašavaju strukture pokreta koje su i ranije postojale u obrednim praksama klasične budō kulture a koje su i dalje prisutne u suvremenim sustavima borilačkih vještina, što proizlazi iz njihove nasljedne izvedbenosti koja prethodi njihovoj formalizaciji.
Prvi pisani spomen šibenske crkve sv. Julijana datira u treću četvrtinu 14. stoljeća, kada se ona navodi kao ecclesia sancti Iuliani. U 15. je stoljeću nad tom crkvom dograđena gornja, crkva sv. ...Nikole, o čemu svjedoči vizitacija koju je kanonik Juraj Šižgorić obavio 1481. godine. Dana 17. ožujka 1569., prema odluci mletačkog Senata, crkva je dana na korištenje pravoslavnim Grcima i uređena je po propisima istočne crkve, no katolički oltar sv. Mihovila i sv. Julijana, tada smješten na bočnom zidu crkve, i nadalje je održavan. Od 1778. godine crkva je postupno bila u sve lošijem stanju, čak je početkom 19. stoljeća služila kao skladište. Dana 25. srpnja 1875. nadarbenik Ivan Belamarić se u korist pravoslavne šibenske crkvene općine odrekao prava na katolički dio. Gornju su pak crkvu pravoslavni Srbi prepustili starokatolicima 1931. godine, a od 1933. godine je u donjem prostoru bila „Nova štamparija“. U prosincu 1943. cijela je građevina znatno stradala u savezničkom bombardiranju Šibenika. Konzervatorsko-restauratorska i arheološka istraživanja provedena 2019. godine ponudila su uvid u povijesni pregled zbivanja i određivanje pojedinih faza, te su ostvareni preduvjeti za buduće korištenje crkve sv. Julijana, valorizirajući njezinu pripadnost malobrojnom tipološkom krugu dvokatnih crkvi na našoj obali, kao i kontinuitet postojanja i održavanja više liturgija na tom mjestu, ispreplićući različite obrede i vjere kroz nekoliko stoljeća.
Ime Isusovo je prema dugoj liturgijskoj tradiciji nedjelja između Nove godine i Bogojavljanja. Katolički Hrvati u Mađarskoj sa Mađarima zajedno, isto kao i Hrvati u Hrvatskoj, prigodom susretnja ...jedan drugog rado pozdravljaju sa Hvaljen Isus! Uvijek hvaljen, odnosno s raznim dijalektalnim varijantama ove arhaične formule, koja je proširena u katolika Srednje-Europe, ali u zapadnim i u južnim zemljama nije. S imenom Isusovim se hrvatski živalj u Mađarskoj služi od starih vremena, u svim prigodama, kada se zatraži njegova pomoć. Naime, ne počinje se dan bez upute poziva k Njemu, neide se na spavanje, poglavito djeca kazuju molitvice, ne sjeda se za stol i blaguje, dok mu se ne obrate, ne reže se kruh, ne jede se prvo voće i povrće bez spomena njegova svetog imena, ne održavaju se čak ni razni obredi: krštenje, svatovi ili sprovod, da se ne bi spomenulo ime Isusa Krista i da se ne zatraži od njega blagoslov i pomoć, što dovodi do sreće. Veliki broj hrvatskih pučkih molitvica čuva razne slojeve iz starine, iz skupne nam bogate kršćanske tradicije. No, čak i u pučkom liječenju traži se Isusova pomoć.
The liturgical texts of the Church Slavonic sacramentaries (Kiev Leaflets, Vienna Leaflets, Sinai missal Sin. Slav. 5N and others) from the early stages of the Slavic liturgy (9th to 14th century) ...with its textological and euchological content mostly belong to the Roman rite. These texts are euchological texts with proper liturgical function: texts are written and arranged for the celebration of the Mass and they are preserved in the liturgical book called sacramentary.
The medieval Latin liturgical textological tradition is divided into two branches: Gelasian and Gregorian, which formed a unique textological tradition in parts of Northern Italy and Transalpine countries (from Aquileia to Salzburg) establishing a new textological tradition known as the »Gelasianized-Gregorian Sacramentary«, which was used in the mentioned parts of Central Europe.
Based on the research of the history of Old Church Slavonic liturgy and historical and comparative analysis of Latin and Church Slavonic texts, mostly conducted for the doctoral thesis entitled Historical and liturgical peculiarities of the early stages of the Slavonic liturgy, this study presents influences of Latin liturgical textological tradition from Central Europe on the oldest Church Slavonic translations of sacramentaries from 9th to 14th century and other liturgical texts, mainly euchological, which continued to exist in the Croatian Glagolitic tradition even after the liturgical reform at the end of the 13th century.
Liturgijski tekstovi crkvenoslavenskih sakramentara (Kijevski listići, Bečki listići, tzv. Sinajski misal – Sin. Slav. 5N i dr.) ranoga razdoblja crkvenoslavenske rimske liturgije (od 9. do 14. stoljeća) pripadaju po svojem tekstološkom i euhološkom sadržaju rimskomu obredu. Riječ je o euhološkim tekstovima koji imaju liturgijsku funkciju: priređeni su i napisani za slavlje euharistije (mise), a sačuvani su u liturgijskoj knjizi nazvanoj sakramentar, odnosno misal. Rimska tekstološka liturgijska tradicija na latinskom jeziku prisutna u srednjovjekovnim sakramentarima dijeli se na dvije grane: gelazijevsku i grgurovsku, koje su se u sjevernoj Italiji i prekoalpskim zemljama (od Akvileje do Salzburga) miješale stvarajući novu tekstološku tradiciju, tzv. gelazijevsko-grgurovske sakramentare koji su korišteni na tom području.
Ovaj rad donosi istraživanje povijesti crkvenoslavenske rimske liturgije te povijesno-komparativnu analizu latinskih tekstova rimskoga obreda iz dostupnih izvora latinskih sakramentara i starocrkvenoslavenskih Kijevskih listića te hrvatskih crkvenoslavenskih Bečkih listića, Splitskoga fragmenta misala i Vatikanskoga misala Illirico 4. Na temelju istraživanja prikazuje se utjecaj latinske rimske liturgijske tekstološke tradicije na rane prijevode sakramentarā s latinskoga na starocrkvenoslavenski jezik (od 9. do 14. stoljeća) te na tekstove koji su tradicijom prešli u hrvatsko glagoljaštvo nakon reforme liturgijskih knjiga koncem 13. stoljeća i stvaranja liturgijske knjige »misal po zakonu rimskoga dvora«. Istraživanje je pokazalo da su se u prijevodima s latinskoga jezika na starocrkvenoslavenski jezik prevoditelji služili tekstovima rimskih latinskih sakramentara, čuvajući u prijevodima concinnitas i sobrietas Romana, tj. teološki izričaj euholoških tekstova rimskoga obreda. Prema tomu, nedvojbeno se može zaključiti da su najstariji prijevodi starocrkvenoslavenskih euholoških tekstova kao predložak imali rimske latinske tekstove s područja akvilejske crkvene jurisdikcije, salzburške nadbiskupije i krajevnih crkava koje su bile u doticaju s moravskim i panonskim područjem, kao i s hrvatskim i dalmatinskim crkvenim područjem.
PDF
