Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- The aim of the doctoral dissertation is to present the work of a great living writer of Serbian modern literature - Miodrag ...Pavlovic. Having laid the foundations of modern literature writing, Miodrag Pavlovic has been imbued with modern critical consciousness for the last sixty years, engendering some of the most prominent literary achievements in Serbia. The literary work consists of more than 40 books of poetry, 20 books of essays as well as prose marked by romanesque tetralogy. The comprehensive knowledge of Miodrag Pavlovic and his ponderings upon literature, anthropology and philosophy make contributions to both the quality and literary culture of both our and the world’s heritage. Technically speaking, there are two parts of the thesis. The first part implies the individual works (the novels), and the second part reflects the views on apocalypse, anthropology, symbolics related to the general issues of poetics and spirituality as narration in Miodrag Pavlovic’s work. The myth and the rite make the essence of his work, coupled with an anthropological view of religion, esoteric studies, philosophy, and tradition. The apocalyptic issue presents the framework for all the ponderings and studies. The distance from dogmatic solutions led to even more complex ponderings, various visions and thus shaped new artistic works which confirmed the universal connection between all things in the world. Owing to his ideas, Miodrag Pavlovic has succeeded in reconstructing the ancient rituals, historical events bringing them closer to a contemporary reader. Pavlovic introduces a fairly different meaning of the new and the modern implying that the world was new only once, everything that was to occur afterwards has been a mere interpretation of the same.- Cilj ove doktorske disertacija je da prikaže impozantno stvaralaštvo živog i aktuelnog pisca srpske moderne književnosti – Miodraga Pavlovića. Osim što je postavio temelje modernog stvaralaštva, Miodrag Pavlović još uvek unosi modernu kritičku svest i traje na književnoj sceni punii 60 godina. Njegov rad obuhvata više od četrdeset knjiga poezije, dvadeset knjiga eseja i prozu obeleženu romanesknom tetralogijom. Veliko književno, teološko, antropološko i filozofsko znanje ovog stvaraoca doprinosi kvalitetu i književnoj kulturi ne samo našeg, već i svetskog podneblja. Tehnički, rad se sastoji iz dva dela. Prvi deo obuhvata pojedinačna dela ( pregled romana), a drugi deo je pogled na opšta pitanja u vezi sa apokalipsom, antropologijom, simbolikom, tj. obuhvata opšta pitanja poetike i duhovnosti kao naracije u stvaralaštvu Miodraga Pavlovića. U osnovi celokupnog stvaralaštva stoji mit i obred uz antropološki pogled na religiju, ali i ezoterna izučavanja, filozofija i tradicija. Pitanje Apokalipse okosnica je svih tih razmišljanja i učenja. Udaljenost od dogmatskih razrešenja vodila je kompleksnijim razmišljanjima, različitim vizijama i oblikovala nova umetnička dela koja su potvrđivala činjenicu da je u svetu sve povezano. Jedinstven u idejama uspeo je da rekonstruiše daleke obredne radnje, istorijske događaje i samim tim ih približio savremenom čitaocu. Uvodi drugačije značenje novog i modernog ukazujući da je svet samo jednom bio nov, a sve što se kasnije odvijalo samo je interpretiranje starog.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Na tragu ponovnoga zanimanja teologije i crkvene prakse za drevni mistagoški pristup bogoslužju, autor nastoji pokazati kako slavlje euharistije kao liturgijski čin (ergon) ima mistagošku moć i ...sposobnost dovesti zajednicu do iskustva spasenjskoga otajstva. Mistagoška sposobnost bogoslužja počiva na liturgijskoj obrednosti. Stoga je razumijevanje i pravo vrednovanje neverbalnoga simboličkoga govora bogoslužja nužan preduvjet za iskustvo otajstva koje se po liturgijskom činu udanašnjuje i aktualizira. Uključujući u kategoriju znaka ili simbola sve obredno i ljudskim osjetilima doživljajno u bogoslužju – liturgijski čini, kretnje, stavovi tijela, liturgijski prostor i njegovi elementi, glazba, služitelji u bogoslužju, okupljena zajednica – autor slijedi red mise i govori o otajstvu koje se razotkriva razumijevanjem i iskustvom pojedinih liturgijskih čina. Na kraju se ističe potreba novog vrednovanja i oživljavanja znakovne i simboličke dimenzije u bogoslužju, tim više što suvremeni čovjek ima sve manje sluha i sposobnosti za razumijevanje simboličkog. Budući da je bogoslužje Crkve uvijek ujedno i Božje djelo spasenja, i samo se bogoslužje mora pokazati kao djelo ili događanje u punom smislu riječi, a to je moguće jedino putem znaka.
U radu se obrađuju dvije intrigantne prostorije u sklopu kompleksne crkve Sv. Trojstva (sv. Donata) u Zadru. Jedna je oku skrivena u međuprostoru donje i gornje sjeverne bočne apside. Ta je možda ...mogla biti namijenjena riznici ili depozitoriju crkvenih dragocjenosti. Slični ambijenti uočeni su na primjerima ravenskih kasnoantičkih građevina. Druga prostorija jest u biti cijela južna prigradnja koje više nema, a za koju se, na temelju analogija i baroknih intervencija koje su tješnje povezale crkvu sv. Donata s kapitularnom dvoranom, odnosno sakristijom zadarske katedrale, pretpostavlja da je mogla biti namijenjena sekretonu ili dvorani za vijećanje, svojevrsnoj sakristiji.
Prostori Humske zemlje do kraja 12. stoljeća bili su u jurisdikciji stonskoga katoličkog biskupa. Krajem 12. stoljeća, kad je Humska zemlja došla pod vlast kneza Miroslava Nemanjića, stonski biskup ...je prognan. Osnivanjem srpske pravoslavne arhiepiskopije 1219. godine ovi prostori dolaze pod utjecaj istočne Crkve. Zbog nestabilnih političkih prilika humski episkop sjedište eparhije sredinom 13. stoljeća premješta u manastir sv. Petra na Limu. Sredinom 80-ih godina ponovno dolazi do imenovanja stonskih biskupa te ovi krajevi dolaze pod utjecaj zapadne Crkve koja je priznavala različitost jezika i obreda. Kad su Ston i Rât došli pod vlast Dubrovčana, dolazi do velikih promjena. Dubrovčani, želeći stanovništvo Stona i Râta što više vezati uz "Republiku" i ujedno zapriječiti stonsko-korčulanskom biskupu vršenje njegove jurisdikcije na Stonu i Râtu, dovode strane svećenike i franjevce (strance?) Bosanske vikarije koji uvode "rimski" obred i latinski jezik u bogoslužje.
Od najranijih vremena kršćanstva motiv križa postao je njegov najčešće uprizoreni simbol. Iako križ predstavlja samu kršćansku vjeroispovijest, odnosno Kristovu muku i smrt, taj jednostavni grafički ...prikaz pridružen nekim drugim motivima može sadržavati više značenja. Tako može predstavljati pobjedonosni znak bitke (Konstantinov križ), znak ili simbol života (križ s florealnim motivima), uzdignut na brdu označava Kalvariju, brdo Isusove smrti u Jeruzalemu, a crux gemmata svečani križ optočen draguljima koji se nosi na čelu procesije. Uz njih postoji još nekoliko tipova križeva, no upravo su ti obrađeni u prilogu jer pokazuju osnovnu liniju geneze u ikonografskim varijantama križa. Krizmon je jedan od najučestalijih tipova križa vezan uz carski status, križ kao simbol života u sebi sadrži eshatološku ulogu, a Kalvarija i crux gemmata, iako označavaju geografsku ulogu, simboliziraju kako utjecaj bizantskih careva tako i eshatološki značaj. Potonji tipovi – motiv brda Kalvarije i crux gemmata – detaljnije su razmatrani budući da su likovno uprizoreni na nekim dijelovima sakralnog inventara iz ranokršćanskog doba na sjevernodalmatinskom području. Glavni izvori nastanka križeva Kalvarije i onog optočenog draguljima pronađeni su u patrološkim citatima Ivana Zlatoustoga, Teodora Mopsuestijskog, Venancija Fortunata, odnosno u donacijama istočnih areva – Konstantina Velikoga, Teodozija II., Tiberija II. i Justina II., koji posebnom aklonošću njeguju te naglašavaju spasenjsko-žrtveni karakter križa. Zanimljivo je da u primjeri likovna uprizorenja s motivom Kalvarije, odnosno crux gemmata, većinom koncentrirani na carigradskom području, u sjevernoitalskoj regijii na širem dalmatinskom teritoriju. To ujedno upućuje na isti izvor takva tipa ikonografije, a on se opet očituje na Istoku u bizantskoj liturgiji.
Krštenje je u svim kršćanskim crkvama značajan religiozni obred. Adventisti sedmog dana (u nastavku ASD) priznaju da je „obred krštenja kroz sva stoljeća bio prevlađujući način pristupanja kršćanskoj ...crkvi“.1 Crkva ASD potvrđuje značenje ovog obreda, kad u Crkvenom priručniku piše: „Krštenje je ustanovljeno u Novom zavjetu kao obred primanja u Crkvu.“2 U ovom se članku bavimo pitanjem zašto ASD nekome dopuštaju da se krsti po drugi put. Treba li se netko „ponovno krstiti“ ako je već kršten? Treba li netko svoje krštenje obnoviti s obzirom na novi, dublji, još autentičniji iskaz svoje vjere? Da bismo bolje razumjeli ovaj prijeporan predmet, istražit ćemo kako su adventisti razumjeli ova pitanja i kako su na njih reagirali.
U ovom se radu bavimo obredom ređenja te ulogom zaređenih službenika u Scijentološkoj crkvi. Prvi dio naslovljen je „Obred ređenja“. U njemu smo predstavili sam obred ređenja novih službenika u ...Scijentološkoj crkvi: mjesto ređenja (kapelica); slobodna volja svakog ređenika; završene škole; prihvaćanje dvaju kodeksa Scijentološke crkve; prihvaćanje kandidata od strane crkve; scijentološki križ; kongregacija; te, na koncu, obred bez boga. Drugi dio rada naslovljen je „Uloga svećenika u zajednici“. U ovom smo poglavlju prikazali koja je uloga i koje su zadaće zaređenih službenika u scijentološkoj zajednici: nedjeljna služba, krštenja, vjenčanja, sprovodi. Jedna od vrlo važnih zadaća zaređenog službenika Scijentološke crkve jest tehnika auditinga te duhovno vodstvo. Službenik Scijentološke crkve upotrebljava knjige, tehnike, itd. koje su ili duhovna baština L. R. Hubbarda ili su na njegovu učenju utemeljeni, kao što su pojedini religiozni principi, etika, itd.
Inkulturacijskom misijom bizantskih intelektualaca svetih Konstantina Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku 863. godine, započinje razdoblje staroslavenske i glagoljske liturgijske književnosti. Sveti ...Konstantin Ćiril i Metod preveli su liturgijske knjige na staroslavenski jezik te su, zapisujući ih glagoljicom, stvorili novu liturgijsku književnost u Srednjoj Europi. Svojim su djelovanjem u rimsku i bizantsku liturgijsku tradiciju unijeli novinu jezika i grafije. Rano razdoblje slavenske liturgije rimskoga i bizantskoga obreda vrijeme je od ćirilometodske misije u 9. stoljeću do sredine 13. stoljeća, tj. vrijeme kada se na nov liturgijski jezik i nova pisma prevode i priređuju liturgijske knjige obiju liturgijskih tradicija, i slavenska liturgija postaje dijelom obiju crkvenih tradicija. Povijesno-liturgijski izvori slavenske liturgije kanonski su spomenici, liturgijski fragmenti i kodeksi iz navedenoga vremena. U tipologiji odražavaju raznolikost sadržaja te svjedoče o razvoju slavenske liturgijske tradicije rimskoga i bizantskoga obreda.
U prvom poglavlju iznijet će se informacije iz Žitija Konstantina Ćirila i Žitija Metoda o prevođenju i priređivanju liturgijskih knjiga. U drugom poglavlju prikazat će se razvoj tipologije liturgijskih knjiga rimskoga i bizantskoga obreda, da bi se u trećem poglavlju slavenski liturgijski spomenici mogli prikazati unutar određene tipologije. Ovaj rad pregledno donosi slavenske kanonske spomenike kao liturgijske izvore i upućuje na raznolikost sadržaja.
U radu su prikazane malo poznate stranice povijesti nastanka i djelovanja Armenske Katoličke Crkve, koja pripada obitelji istočno- katoličkih Crkava, nalazi se u potpunom jedinstvu s Rimokatoličkom ...Crkvom i priznaje vrhovno poglavarstvo Pape. Središte joj je u Bejrutu u Libanonu, a trenutačno je vodi cilicijski armenski katolički patrijarh Petar (Bedros) XX. Tijekom povijesti Armenska Katolička Crkva i njezini vjernici, armenokatolici, sačuvali su svoj etnovjerski istobit (identitet) koji se iskazuje u pojedinim posebnostima hijerarhijskoga crkvenog ustroja, armenskog obreda na staroarmenskom jeziku, sakralne umjetnosti i arhitekture. Posebna je pozornost u radu posvećena djelatnosti Kongregacije armenokatoličkih mhitarista na otočiću sv. Lazara u Mletcima (Veneciji) i Beču.
Kako su rani adventisti razumjeli pranje nogu? U ovom djelu nije riječ o podrijetlu pranja nogu, već o njegovom teološkom tumačenju. Pošto se u mnogim publikacijama Crkve adventista sedmog dana o ...pranju nogu citira iz spisa iz prvih godina, ima smisla potražiti ovo ranije razumijevanje. Pritom će težište biti članci iz Review and Heralda i drugih časopisa u vremenu između 1845. i 1900. jer se upravo u tom razdoblju borilo za prikladno teološko razumijevanje pranja nogu.
PDF
