U ovom je radu riječ o promišljanju kategorije »nedjeljna neuroza«, utemeljitelja logoterapije Victora E. Frankla, u kontekstu širega kritičko-kulturološkog i teološkog govora o blagdanu. Autori ...ističu aktualnost ove kategorije. »Neuroza« je pritom simptom dvostruke krize blagdanskoga: one religijske, koja se odražava u »gubitku smisla« obrednoga svetkovanja, i one humanističke, koja se odražava u tjeskobnoj »blagdanskoj depresiji«. Autori ukazuju na činjenicu da je »nedjeljna neuroza«, iako fenomen moderne, aktualna u vremenu postmoderne »konzumerističke utopije«. Prvi dio ovoga rada propituje složeni odnos između dinamike smisla i vremena, ukazujući na vezu između Franklovih analiza i današnjega »traganja za smislom«. Pritom pitanje religijskoga i nedjeljne neuroze oslikava baštinu moderniteta: deritualizaciju, strategije blagdanskoga bijega, traganje za »snažnim iskustvima« u simboličkim svjetovima postmoderniteta. Drugi dio ovoga rada bavi se fenomenološkim određivanjem blagdanskoga u suvremenoj kulturi. Na temelju Franklove analize, ali i dalje od nje, autori pokušavaju pokazati vezu između raslojavanja religijskoga smisla blagdana i nedjeljne neuroze u uvjetima postmoderniteta. Autori se zadržavaju samo na nekim elementima, koji se ističu u panorami suvremenih slavlja i upisuju u procese kulturne izgradnje blagdanskoga. Na koncu autori ukazuju na nužnost teološke kritike inflacije blagdanskoga u suvremenoj kulturi, budući da su blagdani, osobito nedjelja, svedeni na materijalna, ekonomska i ideološka sredstva proizvodnje iluzija sigurnosti, integriteta i veličine. Kritika uvjetovanih kolektivnih potreba, mitova i obreda postmoderniteta potiče teološko razmišljanje da u svjetlu kršćanskoga humanizma iznova otkrije blagdan kao autentično mjesto otvorenosti vjeri
U svjetlu nove evangelizacije postavlja se pitanje kako poimati liturgiju i njezinu ulogu u kršćanskom životu. Autor traži odgovor na to pitanje na temelju dvaju načela: prvo je dijalog sa suvremenom ...mišlju, a drugo je razmišljanje o biti i ulozi liturgije u životu vjernika na osnovi novih metoda. Rasprava istražuje probleme liturgije s aspekta filozofije jezika Ludwiga Wittgensteina, prezentirajući njegovo razmišljanje o vjeri i ujedno uporabljujući njegov pristup jeziku i njegove konstatacije kao metodu za analizu liturgije i njezina govora. Kao takva izvoran je doprinos dijalogu sa suvremenom kulturom, a ujedno novo i učinkovito preispitivanje o samoj biti i kvaliteti liturgije.
Autor raspravlja o nekim nedorečenim teološkim pitanjima, kao npr. koju vrijednost dati sudjelovanju u euharistiji bez pričesti, o obredu pričesti i obredu mira.
Tibetska religija Bön Vinšćak, Tomo
Studia ethnologica Croatica,
12/2011, Volume:
23, Issue:
1
Paper
Open access
Rad je nastao na temelju vlastitih terenskih istraživanja koje je autor poduzeo na području Tibeta i Nepala. Prema najnovijim istraživanjima Ermakova, Kværnea i Samuela te prema mišljenju autora ovog ...teksta, naziv bön nosi u sebi više značenja. Na prvom mjestu to je izgubljena religija ili drevni bön koji je bio dominantan na širokom prostoru Azije prije pojave buddhizma. Na drugom kronološkom mjestu nalazi se yungdrung bön, koji se sastoji od velikog broja obreda koji bi trebali poboljšati svjetovne prilike, olakšati teškoće ovozemaljskog života i naposljetku voditi sljedbenika prema višim učenjima što na kraju vodi do buddhinstva. Na trećem je mjestu bön sarma, često nazivan i novi bön.
Ovim se radom analiziraju elementi poetike pesimizma u povijesnim romanima Marka Kažotića te isti uspoređuju s povijesnim dramama njegovih suvremenika. Obredi, mitovi i snažna etno-regionalna ...komponenta u Kažotićevim romanima podloga je dubljem istraživanju geneze ovoga fenomena. Opisi mističnih događaja, realistični
prikaz osoba i Dalmatinske zagore, slike dalmatinskih gradova, autentičnih običaja i prizora iz dalmatinskog mikrokozmosa ispričani kroz ljubavnu priču, služe autoru kao platforma za prikaz pesimistične vizije budućnosti. Živopisni prikaz povijesno-kulturne te lingvističko-političke situacije, predstavlja važan izvor za istraživanje
ljudskih odnosa i općeg ozračja romantizma u Dalmaciji te izvorno svjedočanstvo prošlih vremena. Ovim se radom željelo ukazati da je pesimizam sastavni element Kažotićeve poetike što autor, unutar romantičke matrice, dokazuje postupcima likova i prikazom složenih povijesnih događanja. Mišljenja smo da se regionalna književnost
u Dalmaciji 19. stoljeća, unatoč suprotnim mišljenjima dijela kritike, ne može smatrati „minornom“ te da bi pesimizam valjalo smatrati sastavnim elementom Kažotićeve, kao i poetike drugih romantičara u Dalmaciji 19. stoljeća.
Ovaj rad sažeto prikazuje recentni Motu proprio Summorum
Pontificium pape Benedikta XVI. Riječ je o svojevrsnoj ‘liturgijskoj
reformi’ ili zaokretu u liturgijskoj reformi II. Vatikanskoga
sabora koja ...izaziva nemali broj podijeljenih reakcija u Crkvi,
te uzrokuje praktične, liturgijske i pravne probleme u primjeni
novih liturgijskih odredbi. U prvom dijelu donosimo sadržaj Motu
proprija podcrtavajući temeljne poruke i odredbe dokumenta.
Drugi dio rada, u svjetlu prethodne analize, razmatra sadržaj
Pisma upućenog svim biskupima kojim papa objašnjava razloge
aktualizacije tradicionalnoga obreda i daje upute u provođenju
odredbi sadržanih u Motu propriju. Treći dio se kritički osvrće na
dva dokumenta pape Benedikta XVI. te progovara o teološkim
problemima razumijevanja liturgije u novom Motu propriju. U
četvrtom dijelu autor upozorava na pravne i pastoralne probleme
koje uvjetuju nove uredbe Motu proprija Summorum Pontificium,
te zaključno ukazuje na potrebu nastavka liturgijske obnove na
temelju smjernica Drugog vatikanskog sabora.
Euharistiju se u teološkim raspravama, u pastoralnome djelovanju i u životu vjernika nastoji promatrati u središtu sakramentalnoga života i staviti u prvi plan, ali odviše rijetko tako da bi se ...vidjela cjelina kršćanske inicijacije, odnosno mjesto koje u inicijacijskome hodu i nakon njega pripada euharistiji. Izdvajanjem euharistije iz konteksta inicijacijske cjeline, gubi se snaga spasenjskoga događaja, odnosno sudjelovanja u njemu. Neteološkim pristupom sakramentima krsta i potvrde pastoralno se narušava euharistijska snaga i ljepota Crkve.
Pristup sakramentima i građenje sakramentalnoga života Crkve, koji se temelji na odvojenosti i fragmentiranosti sakramenata, na njihovoj 'apsolutnoj' vrijednosti, narušava dinamiku inicijacije koja se u život ispisuje od krštenja preko potvrde do euharistije, ali se čita u obratnome smjeru, počevši od euharistije (ona je i vrelo). Tu je dinamiku moguće vidjeti osobito na primjeru euharistijskih molitva (povijesno-kerigmatska, sakramentalno-epikletska, eklezijalno-eshatološka dimenzija).
Sakramenti krsta i potvrde usmjereni su i dobivaju svoj smisao u zbilji i u svjetlu euharistije, što na svim razinama života Crkve zahtijeva veću povezanost triju sakramenata (usp. SCa 17-19). Krstom su vjernici suobličeni Kristu i ucijepljeni u njegovo Tijelo (biti u Bogu po Kristu; biti kristovski); potvrda po darovima Duha omogućuje izgrađivanje Tijela Kristova (djelovati po Kristu i s Kristom; djelovati kristovski), a euharistija daje prostor življenosti Krista (klanjati se Bogu i živjeti u Kristu; slaviti/živjeti kristovski). Taj doksološki model ujedno je i kristološki koji od sakramentalne instrumentalnosti vodi u sakramentnu dogadajnost.
Nezaobilaznu teološku istinu pokazuje i činjenica neponovljivosti prvih dvaju sakramenata te ponovljivost euharistijskoga slavlja. Sakramenti inicijacije nisu 'prethodnica' kršćanskomu življenju, nego su darovana i primljena mogućnost, kako bi mogla biti življena svakodnevno (liturgijski 'danas') u kršćanskoj zrelosti, tj. euharistijski. Vrijedi i obratno: punina kršćanskoga života u Crkvi ne 'slijedi' jednostavno sakramente inicijacije, nego se suoblikuje kao milost i kao zadaća ostvarivanja otajstva koje je slavljeno u inicijaciji - u vazmenome otajstvu kojega smo postali dio u tim sakramentima. Hod kršćanske inicijacije je hod obraćenja koje se ostvaruje s Božjom pomoći i u trajnoj povezanosti s crkvenom zajednicom.
