Tijekom višegodišnjih istraživanja starohrvatskoga groblja na Gorici kod sela Stranče, danas Semičevići, u Vinodolskoj općini, izdvojena su dva kulturno i kronološki različita horizonta ukopavanja. U ...radu se razmatra rani horizont groblja koji se prostire na sjeveroistočnom dijelu nalazišta uz rječicu Dubračinu, okvirno datiran od sredine 8. do u prvu polovicu 9. stoljeća. Obuhvaća skupinu grobova koje obilježava poganski način pokapanja s grobnim prilozima: keramikom, rijetkim nakitnim nalazima bizantske provenijencije, a izraženi su i franački kulturni dotoci koji se odražavaju prije svega u konjaničkoj opremi. Podjednako tako prisutni su i pojedinačni grobovi iz 9. st. koji svjedoče o inicijalnoj fazi intenzivnije kristijanizacije.
The Early Croatian cemetery of Stranče-Gorica is located in the Vinodol basin in the hinterland of Crikvenica. A total of 186 graves were discovered and excavated in the course of many years of systematic archaeological excavations. Two chronologically and culturally distinct horizons of graves were recognized and distinguished at the cemetery:- Graves in rows with a pagan burial ritual,- Graves in rows with a Christian burial ritual.The horizon of graves with a pagan burial ritual is spatially separate and distinct in terms of the grave inventories. The most numerous finds were objects of everyday use, followed by individual examples of weapons and rider equipment, and bone containers. Particularly valuable finds include cult pottery, and among jewelry examples of aesthetically prestigious necklaces. The pagan burial ritual is clearly exhibited through several noted ritual elements, and this is especially reflected in the placement of pottery vessels in the graves containing victuals for the deceased in the afterlife. The appearance of the osteological remains of birds and domestic animals is related to concepts of the afterlife, tied to the Slavic funerary feast of the dead – known as the trizna ceremony. The importance of this site has been confirmed many times. It is reflected primarily in the established continuity of burial, through which the period is delineated not long after the arrival of the Slavs/Croats in their new homeland along the coast and the hinterland of the eastern Adriatic, along with the maintenance of cultural contacts and the retention of their primordial cultural traits that is manifested in the distinctive identity of the material and spiritual culture in the chronological span from the 8th to the 11th centuries.
Treći nastavak rada o kultu Bogorodice u bizantskom obredu. On u ovom nastavku obrađuje dvije Gospine svetkovine: Uvođenje Blažene Djevice u hram (21. XI) i Blagovijest (25. III) iznoseći sadržaj ...bizantskog obreda i uspoređujući ga sa sadržajem zapadne liturgije tih dviju Gospinih svetkovina.
U svom članku autor nastavlja rekonstrukcijom ulomaka praslavenskih obrednih tekstova kojom je započeo u prvom broju ovoga časopisa. Drugi dio članka, koji objavljujemo u ovome broju, dopunjuje ...prethodnu točku 2. (kakajego jesi roda) i donosi dvije nove: 3. Gordi gorditi i 4. mostiti mosty. Članak če biti nastavljen u idućim brojevima.
Jedan od ključnih problema suvremenog 'liturgijskog pitanja' predstavlja činjenica 'pluralizacije' rimskog obreda s posljedicom faktične fragmentacije crkvenog jedinstva na sakramentalnom temelju i ...pokušaja njegove integracije na drugim osnovama. Taj fenomen bilježi porast proporcionalan sve većem osnaženju crkvenih pokreta. U potrazi za valjanim kriterijima i autentičnim uvjetima na čijim će temeljima zasnivati kritički odnos spram 'obrednog pluralizma', izlaganje ispituje mogućnosti korekcije i integracije 'potrage za zajedništvom' kod crkvenih pokreta. Na toj se okosnici raščlanjuje fizionomija 'liturgijske zajednice' kod crkvenih pokreta naspram normativnih teološko-liturgijskih načela. Ozbiljenje Crkve kao sakramenta jedinstva (usp. SC 26) u svojem liturgijskom izvorištu zahtijeva obnovljeno vrjednovanje sakramentalnog i zato obrednog temelja crkvenog posredovanja u čijem su duhu crkveni pokreti pozvani oživjeti 'agapsku', 'proročku' i 'evangelizacijsku' dimenziju župske liturgijske zajednice.
U članku se na historijskoantropološki način pristupa religijskim fenomenima u Jugoistočnoj Europi. Uz pomoć historijske komparacije autor nastoji rasvijetliti religijske fenomene Jugoistočne Europe ...i pružiti njihov pregledan prikaz. Pritom značajno mjesto daje historijskoj sociologiji kao disciplini koja se, između ostaloga, bavi i religijskom uvjetovanošću društvenih procesa. Tekst se sastoji od dva dijela. U prvome se autor bavi pitanjem religijske posebnosti Jugoistočne Europe i sagledava ga s nekoliko stajališta. Najvažnijim obilježjima religijske situacije tog dijela Europe smatra partikularizam, arhaizam i sinkretizam. Autor analizira povijesnu uvjetovanost opstojnosti svih triju svjetskih monoteističkih religija u regiji, njihove učinke na društveni razvoj Jugoistočne Europe, odnos vlasti prema vjerskim zajednicama i postojanje različitih tradicija unutar pojedinih religijskih kultura. Uz analizu prisutnosti drevnih elemenata i kontinuiteta pretkršćanskih rituala i vjerovanja naglašava i jak sinkretizam koji obilježava religijske tradicije Jugoistočne Europe. U drugom dijelu teksta autor uspoređuje religijske fenomene u Jugoistočnoj Europi i analizira regionalne religijske tradicije. S historijskoantropološkog stajališta prikazuje vjerske obrede, nositelje obreda, mjesta obreda, vrijeme obreda te obredne jezike svake od svjetskih religija zastupljenih u regiji. Naglašavajući kontinuitet religijskoga života i religijske tradicije u Jugoistočnoj Europi, autor završava s razdobljem komunističke vladavine u drugoj polovini 20. stoljeća i razmišljanjem da se i komunizam sa svojom ateističkom doktrinom u sekularnoj formi kulta zapravo nastavlja na religijske tradicije.
Osnovna namjera ovoga članka jest pokazati kako je religija usko vezana uz komunikaciju i djelovanje. Religija je više praktično djelovanje negoli pogled na svijet. Ova je teza nastala u razgovorima ...i raspravama s filozofskim i antropološkim pristupom religiji. S jedne strane bavi se poimanjem religije kao prakse koja se nosi s nepredviđenim situacijama, a s druge obrađuje uvide u studije o ritualima koje religiju smatraju pravom obrednom praksom. Kod oba stajališta primjećujemo značajne nedostatke: prvo strogo razdvaja religijsku praksu od ostalih vrsta djelovanja; drugo pak s pravom naglašava vidik liminalnosti i komunitarnosti (communitas), no zanemaruje dvosmislenost obreda koji, osim što mogu uspostaviti istinsku zajednicu, mogu i postati prinudnim obredima.
Stoga se ovdje razmatra i teorija komunikativnoga djelovanja koju je uveo Jürgen Habermas. Članak pokazuje kako Habermas u svojim ranijim radovima govori o tome da se religija u suvremenome svijetu smatra zastarjelom, te da ju je zamijenilo komunikativno djelovanje. U posljednjemu desetljeću Habermasovi su se pogledi znatno promijenili. Sada inzistira na tome da religija ima potencijal za komunikaciju i da se vjerske zajednice ne smije marginalizirati niti ekskomunicirati zbog sekularnoga načina razmišljanja. One, naprotiv, pripadaju javnosti u kojoj imaju nadahnjujući i značajnu ulogu.
Preuzimajući glavne teze Habermasove filozofske teorije o komunikativnome djelovanju i integrirajući ih u fundamentalnu teologiju, tvrdim da je sama religija zapravo konstitutivna komunikativna praksa. Na tragu Helmuta Peukerta i drugih pokušavam razjasniti kako komunikativni religijski govor i djelovanje u sebi sadrže kreativan, inovativan i anamnetički (spomenčinski) potencijal. Religija se događa unutar vjerskih zajednica i predaja te živi kao komunikativno-vjerska praksa. Odvija se u različitim oblicima komunikativno-vjerskoga djelovanja. Članak naglasak stavlja na svjedočenje i ispovijedanje kao dva elementarna čina monoteističnih religija. Potom se okreće drugim oblicima komunikativno-religijske prakse i govori o naraciji, slavlju, očitovanju i dijeljenju. Obuhvaćajući akademsku, crkvenu, komunikativnu i kritičku dimenziju koje se odnose na religiju (religije), članak u završnome dijelu predstavlja smjernice komunikativne teologije kojoj je cilj ostvarenje kreativne, inovativne i spasenjske Božje stvarnosti.
Ovaj je prikaz ritualnosti usmjeren ponajprije na pokušaj povezivanja općenitih oznaka ritualnosti (morfologije) s onim što se primjećuje u današnjemu svijetu mladih. Vidljivim postaju obilježja ...pseudognoze s terapijskim oznakama transa i liječenja meditacijskim tehnikama, s jedne strane, a s druge, čežnje za nadosobnim iskustvom. Uočava se čudna povezanost 'nepovezivoga', svijet simbola bez simbolike. Ne vidi se što bi bila 'mitska riječ', što je 'mit' koji bi trebao biti vodilja za prepoznavanje obreda. Time se u pitanje stavlja i sama obrednost. Sve to upozorava na krizu metode današnje znanosti, pri čemu izgleda kako su moguće sve znanosti, od scientology do astrologije u traženju holističke metode. To je upozorenje kršćanskoj liturgiji da postane izričaj stvarnih simbola i da više pozornosti posveti sudjelovanju, umjetničkom izričaju i ne ostane na oblicima koji dovode do magijskoga. Na kraju se čitava problematika pokušava prenijeti na diskoteku kao jedan od modela ritualnosti. Vidi se da diskoteka ne nudi simboličku dinamiku, jer ne nudi transcendentno, već iluziju samo nadilaženja i zatvorenost u projekciju. Time se mladi pretvaraju u zatvorenike sadašnjosti, podložne mnoštvu utjecaja. Kršćansko se slavljenje događaja spasenja u otajstvu Isusa Krista razlikuje od ovih težnji svojim simboličko-obrednim ustrojstvom i odnosom prema vremenu i povijesti.
Na temelju istraživanja Neokatekumenskoga puta, rimokatoličkoga pokreta nastaloga u Španjolskoj 1964. godine, autor razmatra antropološko religijske postavke o obredima prijelaza, rutinizaciji ...karizmatske religioznosti, tzv. šamanističkom i svećeničkom odnošenju sa svetim te religiji kao sredstvu održanja društveno
uspostavljenih struktura i vrijednosti. U radu se pokazuje da je Neokatekumenski put moguće interpretirati kao višegodišnji obred prijelaza kojemu je cilj uspostavljanje novoga, sakralnoga identiteta vlastitih pripadnika. Glavno je sredstvo ove reidentifikacije ritualni život u osnovi kojega su mnogi manji obredi prijelaza. Proces
rutinizacije, odnosno strukturiranja i formaliziranja karizmatske religioznosti, nije mimoišao niti ovu religijsku pojavu, koja se pokazuje i sredstvom društvena održanja.
