U ovom izlaganju autor se upire pretežito u svoje dugogodišnje iskustvo župnika i istodobno proučavatelja i provoditelja obnove, započete već i samom pripravom Drugog vatikanskog koncila od 1960. ...godine. O tome je i tijekom minulih više desetljeća dosta pisao i održao mnogo predavanja na raznim skupovima. I na ovim tečajevima ovo mu je sada četrnaesto izlaganje. Izražava zahvalnost organizatorima što su ga uz ovaj 50. TPT pozvali upravo za ovu temu. Ovdje zato sada iznosi, bez posebnih znanstvenih pretenzija, tek ono, malo više općenito, što se čini i sada aktualnim. Najprije se u nešto opširnijem dijelu daju bitne povijesne i ekleziološke naznake formiranja župne zajednice u partikularnoj (mjesnoj) Crkvi (dijecezi), razvitak identiteta prezbiterija kao tijela oko biskupa, i identiteta župnika kao voditelja župne zajednice pod autoritetom biskupa. Razlaže se u bitnim crtama tijek obnove pastoralnih struktura na crti: mjesna Crkva (dijeceza) – župna zajednica, koliko i kako je župa pastoralni subjekt i zašto se često govori i spominje kriza župe kao organizacijske strukture u sadašnjoj društvenoj situaciji. Iznose se usklađeno sa sadašnjom definicijom župe prema Zakoniku kanonskog prava (1983.) praktično ostvarljive pastoralne strukture župe kao crkvene zajednice u suvremenoj našoj hrvatskoj, pa i u europskoj situaciji. Kako preko župne zajednice što djelotvornije unositi i svjedočiti autentično evanđeoske vrjednote u pluriformno sekularizirano društvo, usprkos medijski nametljivo proklamiranom moralnom relativizmu i pretežito življenom moralu? Kako izgrađivati kršćansku duhovnost, šire shvaćenu i shvaćenu kao kulturu? Ukazuje se na moguće strukture suvremene župne zajednice i neka, po sudu autora, nezanemariva načela u praktičnom župnom pastoralu.
