Razdoblje kraja III. i samog početka IV. st. je bilo bremenito sukobima pogana i kršćana. Kršćanstvo se širilo, a pogani pokušavali suzbiti razvoj i na državnoj razini (progoni traju od veljače ...godine 303. do Galerijeva edikta od 30. travnja 301., ali već od godine 305. barem na Zapadu nestaju, premda je vrijeme kršćanima još nesklono). Jedno je desetljeće bilo veoma opterećeno sukobima dviju religija. Pitanje koje sebi autor postavlja jest ima li arheoloških tragova toga sukoba. Kršćani su često sasvim otvoreno iskazivali svoje vjersko opredjeljenje, ali to je nosilo velike opasnosti. Mnogi, međutim, nisu bili spremni izložiti se opasnostima, ali ni odstupiti od nove religije. Je li to bilo moguće? Kako pokazati svoj svjetonazor, a pri tome se ne odati, barem brojnijem sloju društva (poganima). Ima u Saloni nekoliko sarkofaga na kojima se uspješno otvoreno skrivalo svoja uvjerenja, a ipak teško primjetljivim znakovima otkrivalo suvjernicima svoju pripadnost. U radu se donosi nekoliko sarkofaga kriptokršćanskog karaktera i upozorava na potrebu daljnjeg traganja za sličnim primjerima.
Julijan Odpadnik je bil rimski cesar, ki je v četrtem stoletju, ko se je krščanstvo pod Konstantinom že uveljavilo, skušal preobrniti zgodovino nazaj v čas poganstva. Njegova vladavina je bila kratka ...in nepričakovana, zanjo pa so bile značilne verske reforme in vojaški pohod nad Perzijo. Krščanski pisci ga prikazujejo negativno, za poganskega zgodovinopisca Amijana Marcelina pa je predstavljal podobo idealnega vladarja. V svojem zgodovinopisnem delu Res gestae je Julijana prikazal kot izbranca bogov. Kljub občudovanju mu ni prizanesel s kritiko, je pa načrtno zmanjševal pomen verskih in drugih zadev, ki bi lahko škodovale njegovi podobi. Da bi mu povečal veljavo, ga je primerjal z mnogimi slavnimi osebami iz grške in rimske preteklosti, prejšnjega cesarja Konstancija in Julijanovega brata Gala pa je prikazal izrazito negativno. Kljub naklonjenosti bogov pa je Julijan na pohodu proti Perziji zavrnil vsa svarilna znamenja, kar ga je stalo življenja. Njegovo smrt Amijan vzporeja s Sokratovo smrtjo in ga s tem prikaže kot vladarja filozofa, kar se ujema z Julijanovim lastnim idealom.
Kao najekstremniji podžanr heavy metal-glazbe, black metal snažno
karakteriziraju motivi uništenja, smrti i tame. Česte antikršćanske poruke i
komercijalno usmjereni cilj šokiranja publike ...pridonijeli su općoj percepciji
black metala kao izraza nihilizma, sotonizma ili transgresije. Međutim,
takva stigmatizacija ne obuhvaća cjelovitost pojmova koji su glazbeno
utjelovljeni s njezinim distorziranim zvukovima i vrištećim vokalom. Cilj
je ovoga rada prevladati tu predodžbu da bi se prikazao dvostruki karakter
izvornih motiva žanra, kako se to izražava putem arhetipskih i mitoloških
referenci i koja se alternativa nihilizmu u stvari nudi. Takvo tumačenje
dopušta da se uništenje pretvori u preduvjet ponovne izgradnje, smrt u
preteču ponovnoga rođenja, a tama u poziv na hrabrost suočavanja sa
svojim strahovima.
Rad započinje pregledom starozavjetnih nazora o magijskim praksama ne-židovskih naroda te zakonodavnom praksom propisanom u slučaju kršenja Jahvinih propisa. Potom se pažnja pridaje patrističkoj ...teologijskoj misli o konceptu magije i povezanosti s poganskim ne-kršćanskim praksama. Kršćansko oblikovanje koncepcija o magiji bilo je najizrazitije u mislima velikih teologa i filozofa skolastike Alberta Velikoga i Tome Akvinskog oko pitanja nekromancije i visokih oblika ritualne odnosno obredne magije. Rad završava pregledom svjetovnih zakonodavnih praksi koje se tiču nanošenja zla (maleficium) drugim osobama, institucije inkvizijā i djela Malleus maleficarum, koje je izvršilo veliki utjecaj na svjetovno sudstvo u ranonovovjekovnom progonu vještica.
Ovaj rad donosi sažeti prikaz kasnoantičkog odnosa (i njegovih karakteristika) između kršćanstva i neoplatonističke filozofije te položaja poganstva u kasnoj antici. Nakon terminološkog razjašnjenja, ...tekst na temelju radova i ideja izabranih analitičara predstavlja razlike u stavovima neoplatonističkih filozofa prema kršćanstvu i u stavovima kršćanskih autora prema neoplatonizmu i filozofiji općenito, te zanimljiv slučaj Sinezija iz Cirene, neoplatonističkog biskupa.
This article reevaluates the popular perception of the struggle between a dying paganism and a triumphant Christianity in late antiquity and focuses on the textual „battle of the minds“ between some of the most prominent figures of Neoplatonic philosophy and Christian thought. After clarifying some terminology issues and addressing the place of pagans in the society of that time, the article examines the differences amongst Neoplatonic philosophers in regard to Christianity and amongst Christian authors in regard to Neoplatonism and philosophy in general, thus avoiding the simple division between the two. Neoplatonists are represented by the symbolic use of Athens and Alexandria, which indicate various dispositions and attitudes towards Christianity. On the other hand, Christians are presented through the different levels of their (dis)agreement with Neoplatonism and stances ranging from defensive through tolerant to aggressive. The complexity of such relations is further revealed by introducing Synesius of Cyrene, a student of Neoplatonism from Alexandria who was elected bishop of Ptolemais in North Africa.
U radu se prikazuju temeljne crte filozofije povijesti Aurelija Augustina. Prema njemu, povijest je u bitnome određena postojanjem dvaju međusobno suprotstavljenih gradova: civitas Dei i civitas ...terrena. Međusobno suhođenje ta dva grada, koja treba shvaćati kao mističko-eshatološku zbiljnost, a ne kao političko-pravnu stvarnost, trajat će sve do svršetka svijeta. Primat svete nad profanom poviješću vidljiv je diljem Augustinove kršćanske filozofije. Augustin se svojom kritikom tradicionalne poganske religije ujedno pokazuje ključnom točkom sinteze tradicionalne rimske vrline i novih etičkih zahtjeva pobjedonosne kršćanske religije. Odbacivanjem koncepta milenarizma i vezivanja kršćanske religije uz sudbinu bilo koje političke zajednice osigurao je opstanak i daljnje mogućnosti širenja kršćanstva nakon propasti Rimskoga Carstva među novopridošla germanska plemena. Odlučnom kritikom antičkoga cikličkog shvaćanja vremena i odbacivanjem nauka o metempsihozi otvorio je puteve za daljnji razvoj zapadnoga čovjeka.
Autor prezentira dio svojih istraživanja (proizašlih i iz doktorske disertacije
iz 2013.) problema kristijanizacije Dioklecijanove palače i mauzoleja na razmeđu kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. ...Pitanju transformacije carskog mauzoleja u kršćansku crkvu pristupa interdisciplinarno; bavi se pitanjima kronologije i kontekstualizacije tog događaja. Argumentira mišljenje da je carev grobni spomenik prošao kroz podjednake procese aproprijacije i postupnih preinaka, realiziranih u nekoliko različitih etapa, kroz kakve su prošle druge slične građevine unutar Rimskoga Carstva. Rad predstavlja nastojanje da se revidira uobičajeno viđenje
kršćanske konverzije Dioklecijanova mauzoleja.
U radu se daje prikaz dosadašnjih arheoloških istraživanja na položaju Torčec - Cirkvišče. Istraživanja su se odvijala u nekoliko sezona (2002., 2009., 2011. i 2012. godine). Lokalitet je pažnju
...arheologa privukao 1999. godine pronalaskom posude s ritualno položenom psećom lubanjom. Iako je sondama otvorena nešto veća površina, do zdravice je istraženo 75 m2. Ukupno je istraženo 148 grobova koji se većinom mogu datirati u kasni srednji i rani novi vijek i koji pripadaju župnom groblju uz crkvu sv. Stjepana Kralja. Osim tih mlađih grobova, pronađen je i jedan ranosrednjovjekovni grob koji se na temelju priloga posude, ali i C datiranja može opredijeliti u kraj 8. ili početak 9. stoljeća. 14 Osim grobova, pronađen je i negativ ukopa sjevernog zida nekog objekta - najvjerojatnije crkve. Njen puni tlocrt još nije otkriven, no nadajmo se da će se to dogoditi u sljedećim sezonama.
U širokom vremenskom luku, od prvog do devetnaestog stoljeća Kristove ere, prati se fenomen «damnatio memoriae» na spomenicima istočne obale Jadrana. Izabrani primjeri, naravno, odreda potvrđuju ...kontinuitet antičkog običaja poznatog u širem svijetu, ali gotovo svaki pojedinačno raskriva okolnosti njegova obavljanja u uvjetima domaće povijesti. Budući da su tek rijetki rasvijetljeni dokumentima, a većinom nisu ni obrađeni u stručnoj literaturi, nastoji ih se sagledati u kronologiji koja samo donekle pruža i okvire razlozima «zabrane spomena» ili načinima izvršenja «osude na zaborav». Na prvom su mjestu potiranja poganskih biljega i ostataka antičko-rimske kulture od strane kršćanskih pobjednika koji su utvrdili održanje običaja do duboko u srednji vijek. Premda je glavnina ostalih potaknuta s mijenama ideoloških stajališta, poglavito ovisna o odlukama crkvenih ustanova, učestale su posljedice državno-političkih programa pa i privatnih posezanja ili spontanih djelovanja. Razvidno nema jedinstvenih pravila te se lanac primjera prati do u kasno doba i kao jedan od vidova kulturološkog izražavanja provincijalnih prostora urbane i ruralne naravi.
PDF
