Termini jezik blizine (njem. Nähe spräche) i jezik daljine (njem. Distanzsprache) označuju opreku kako univerzalnih, tako i za pojedini jezik specifičnih karakteristika, vezanih za fizičku blizinu, ...odnosno daljinu sudionika u komunikacijskom činu. Telefon je bitno smanjio posljedice daljine. Još će ih više oslabiti najavljeno masovno uvođenje malih ekrana stvaranjem nesimulirane face-to-face communication pa će tako nekadašnja (navodno) maksimalna komunikacijska daljina (u kojoj se pružanje i primanje obavijesti ostvarivalo, prije izuma telefona, isključivo “skripturalno”), biti reducirana u, nazovimo je tako, minimalnu komunikacijsku blizinu. Aristokrati nekih europskih naroda komunicirali su, u 18. stoljeću, s udaljenim kolegama u još težim uvjetima jer su se pri tom morali služiti, u skladu s tadašnjom društvenom praksom, nekim naučenim L2, čak i kad su korespondirali s istojezičnjacima, štoviše sa članovima svoje obitelji. Za njih je prebacivanje na LI, ma kako sporadično i kratko ono bilo, predstavljalo pokušaj da se Distanzsprache L2 počne pretvarati u Distanzsprache LI pri čemu ne treba ispustiti iz vida daje za oba sudionika u korespondenciji LI bio iz raznih (emotivnih, ekspresivnih, ekspeditivnih, često i “konspirativnih”) pobuda kudikamo povoljniji izbor. Po mom se mišljenju analiza takvih “umetaka” može pokazati veoma korisnom, možda čak i korisnijom, za upoznavanje istinskog govornog jezika i to ne samo onog njegova dijela koji je tipičan za određeni sociolekt, nego što je proučavanje tekstova iz određenih književnih (komedija) i neknjiževnih (zapisnici određenih pravnih radnji, na pr. iskazi svjedoka, optuženika i si.) žanrova koji su do nedavno bih jedino (ih glavno) vrelo za ispitivanje govornog jezika u periodima u kojima nisu postojala tehnička sredstva za registriranje ljudskog glasa i iz kojih se ne može naći nijedan živi govornik.Očevidno je, iako nije opće poznato, da su komediografi morali voditi računa o povijesti i tradiciji svog žanra i o višestaleškoj publici koju su željeli šarmi- rati ako ne i oduševiti, te da su zapisničari morali također respektirati pravne običaje u sažimanju onoga što su čuli, kako se ne bi zamjerili svojim pretpostavljenima. Sličnih namjera i obzira jedva da ima u korespondencijama između članova iste obitelji, makar se i tu moraju uzeti u obzir činioci vezani za hijerarhijski odnos (na pr. na crti otac - sin), za razlike u dobi, spolu, obrazovanju i si. Imam dojam da malobrojni “uzorci”, koje sam izdvojio i ponekad komentirao, pokazuju da je mali dio jednog hrvatskog sociolekta (iz samo jedne dubrovačke vlasteoske obitelji) bio prilično konzervativan u odnosu na govorni jezik drugih slojeva.
U radu se analiziraju učinci jezične politike u hrvatskoj u dvama vremenskim presjecima: u pedesetim godinama 20. stoljeća na primjeru popularnoznanstvene historiografije te u 2000. godini na ...primjeru tiskanih medija. Empirijska analiza pokazuje da se u prvom razdoblju (u tom konkretnom žanru) nije nametao ujednačen hrvatsko-srpski jezični izraz te da se ni u drugom slučaju nije nametnulo isključivo hrvatsku preskriptivnu normu (odnosno koristili su se srbizmi i navodni srbizmi). Kad je u pitanju druga vremenska razina, analiza pokazuje da su se mediji polarizirali po tom pitanju: izbor poželjnih jezičnih jedinica ovisio je o ideološkom profilu medija. U radu se zaključuje da nam još uvijek nedostaje znanje o jezičnoj zbilji koja bi mogla verificirati teze generalizirajućeg tipa: »U Jugoslaviji su se hrvatskom jeziku nametali srbizmi.« ili »U neovisnoj su se Hrvatskoj potiskivali srbizmi.« ili koje druge. Tek nam empririjska istraživanja u više domena komuniciranja, u više stilova i žanrova, u više vremenskih razdoblja, s brigom o frekvenciji jezičnih pojava, mogu odgovoriti na pitanje o načinu, vremenu i mjestu ostvarivanja jedne ili druge jezične politike.
Autor prikazuje smjene težišta u proučavanju jezičnih elemenata "stranog" porijekla do kojih je došlo, uz odgovarajuće pomake motrišta i promjene metodskog, strateškog i taktičkog instrumentarija, ...kroz posljednjih oko 130 godina u jednoj "novoj" disciplini koja se još nigdje nije institucionalizirala i koju bismo mogli nazvati transferologija. Njen se "predmet' zasada proučava interdisciplinarno, tj. na osnovi suradnje nekoliko tradicionalnih i jedne isto tako još neinstitucionalizirane discipline koju bismo mogli nazvati (opća i uporedna) standardologija. Kako je ta i politički relevantna a u kriznim prostorima i vremenima ponekad i brizantna, nije ni transferologija mogla uvijek biti pošteđena od vanlingvističkih briga (triumfalizam, po načelu beati possidentes; geslo: once a dialect, always a dialect i sl. "velikih" jezika i "ocvalih imperija" - otpor, emancipacija i "osamostaljenje" "malih" naroda i njihovih jezika). Objašnjavajući modele triju velikih škola (tzv. tradicionalne lingvistike, strukturalizma i varijacijske lingvistike) u razdoblju od cca. 1870. god. do danas, autor nastoji pratiti polaganu evoluciju "sadržaja" opreke "domaći" - "strani" jezični elementi koja je prije otkrića pojma sistem bila proučavana uglavnom interlingvalno, a poslije otkrića pojma dijasistem (s jezičnim rangom) interlingvalno i intralingvalno. Uklanjanjem podsistemskih ograničenja (na leksik i, tek u 2. fazi, na fonologiju) i obuhvaćanjem sociolekata, registara i žargona otvorili su se novi prostori svima koji se bave transferologijom tako da se može očekivati i oformljenje te nove discipline koja će i nadalje korisno surađivati sa srodnim disciplinama (kao što su to npr. kontaktna lingvistika, konfliktna lingvistika, opća i uporedna standardologija i dr.).
Termini jezik blizine (njem. Nähe spräche) i jezik daljine (njem. Distanzsprache) označuju opreku kako univerzalnih, tako i za pojedini jezik specifičnih karakteristika, vezanih za fizičku blizinu, ...odnosno daljinu sudionika u komunikacijskom činu. Telefon je bitno smanjio posljedice daljine. Još će ih više oslabiti najavljeno masovno uvođenje malih ekrana stvaranjem nesimulirane face-to-face communication pa će tako nekadašnja (navodno) maksimalna komunikacijska daljina (u kojoj se pružanje i primanje obavijesti ostvarivalo, prije izuma telefona, isključivo “skripturalno”), biti reducirana u, nazovimo je tako, minimalnu komunikacijsku blizinu.
Aristokrati nekih europskih naroda komunicirali su, u 18. stoljeću, s udaljenim kolegama u još težim uvjetima jer su se pri tom morali služiti, u skladu s tadašnjom društvenom praksom, nekim naučenim L2, čak i kad su korespondirali s istojezičnjacima, štoviše sa članovima svoje obitelji. Za njih je prebacivanje na LI, ma kako sporadično i kratko ono bilo, predstavljalo pokušaj da se Distanzsprache L2 počne pretvarati u Distanzsprache LI pri čemu ne treba ispustiti iz vida daje za oba sudionika u korespondenciji LI bio iz raznih (emotivnih, ekspresivnih, ekspeditivnih, često i “konspirativnih”) pobuda kudikamo povoljniji izbor.
Po mom se mišljenju analiza takvih “umetaka” može pokazati veoma korisnom, možda čak i korisnijom, za upoznavanje istinskog govornog jezika i to ne samo onog njegova dijela koji je tipičan za određeni sociolekt, nego što je proučavanje tekstova iz određenih književnih (komedija) i neknjiževnih (zapisnici određenih pravnih radnji, na pr. iskazi svjedoka, optuženika i si.) žanrova koji su do nedavno bih jedino (ih glavno) vrelo za ispitivanje govornog jezika u periodima u kojima nisu postojala tehnička sredstva za registriranje ljudskog glasa i iz kojih se ne može naći nijedan živi govornik.Očevidno je, iako nije opće poznato, da su komediografi morali voditi računa o povijesti i tradiciji svog žanra i o višestaleškoj publici koju su željeli šarmi- rati ako ne i oduševiti, te da su zapisničari morali također respektirati pravne običaje u sažimanju onoga što su čuli, kako se ne bi zamjerili svojim pretpostavljenima. Sličnih namjera i obzira jedva da ima u korespondencijama između članova iste obitelji, makar se i tu moraju uzeti u obzir činioci vezani za hijerarhijski odnos (na pr. na crti otac - sin), za razlike u dobi, spolu, obrazovanju i si. Imam dojam da malobrojni “uzorci”, koje sam izdvojio i ponekad komentirao, pokazuju da je mali dio jednog hrvatskog sociolekta (iz samo jedne dubrovačke vlasteoske obitelji) bio prilično konzervativan u odnosu na govorni jezik drugih slojeva.
Autor prikazuje smjene težišta u proučavanju jezičnih elemenata "stranog" porijekla do kojih je došlo, uz odgovarajuće pomake motrišta i promjene metodskog, strateškog i taktičkog instrumentarija, ...kroz posljednjih oko 130 godina u jednoj "novoj" disciplini koja se još nigdje nije institucionalizirala i koju bismo mogli nazvati transferologija. Njen se "predmet' zasada proučava interdisciplinarno, tj. na osnovi suradnje nekoliko tradicionalnih i jedne isto tako još neinstitucionalizirane discipline koju bismo mogli nazvati (opća i uporedna) standardologija. Kako je ta i politički relevantna a u kriznim prostorima i vremenima ponekad i brizantna, nije ni transferologija mogla uvijek biti pošteđena od vanlingvističkih briga (triumfalizam, po načelu beati possidentes; geslo: once a dialect, always a dialect i sl. "velikih" jezika i "ocvalih imperija" - otpor, emancipacija i "osamostaljenje" "malih" naroda i njihovih jezika).
Objašnjavajući modele triju velikih škola (tzv. tradicionalne lingvistike, strukturalizma i varijacijske lingvistike) u razdoblju od cca. 1870. god. do danas, autor nastoji pratiti polaganu evoluciju "sadržaja" opreke "domaći" - "strani" jezični elementi koja je prije otkrića pojma sistem bila proučavana uglavnom interlingvalno, a poslije otkrića pojma dijasistem (s jezičnim rangom) interlingvalno i intralingvalno. Uklanjanjem podsistemskih ograničenja (na leksik i, tek u 2. fazi, na fonologiju) i obuhvaćanjem sociolekata, registara i žargona otvorili su se novi prostori svima koji se bave transferologijom tako da se može očekivati i oformljenje te nove discipline koja će i nadalje korisno surađivati sa srodnim disciplinama (kao što su to npr. kontaktna lingvistika, konfliktna lingvistika, opća i uporedna standardologija i dr.).
