Rad započinje razmatranjem odnosa između ekonomske i društvene teorije, pri čemu autor naglašava paralelizam u konceptualizuciji društvene racionalnosti i iracionalnosti. U nastavku, autor razmatra ...poslijeratni razvoj društvenih znanosti i izrastajuću teorijsku fragmentaciju, koja je uzrokom brojnih nedostataka u tumačenju političkih, ekonomskih i društvenih fenomena. U zaključku, autor izlaže niz analitičkih naputaka za konstrukciju novog ekplanatomog modela u sociologiji.
Socijalna teorija i rizici Čaldarović, Ognjen
Revija za sociologiju,
12/1994, Volume:
25, Issue:
3-4
Journal Article
Peer reviewed
Open access
U radu se izlažu najvažniji pristupi analizi rizika u socijalnim znanostima. Razmatraju se osnovni elementi psihologijskog, sociologijskog kao i nekih srodnih pristupa analizi rizika (kulturalistički ...pristup, "socijalna arena" rizika, "socijalna drama" rizika, socijalna amplifikacija rizika i kontekstualni pristup riziku). Osim navedenoga, predlažu se i najvažniji elementi sociologijskog modela istraživanja rizika.
U radu se izlažu obrisi različitih socioloških pristupa ekonomiji. Propitkuju se kognitivni, kulturni, društveni i politički aspekti težišne koncepcije nove ekonomske sociologije - društvene ...ukorijenjenosti ekonomije. Slijedeći Granovettera, autor raspravlja o utjecaju društvenih mreža na gospodarske akcije, institucije i rezultate. Nova ekonomska sociologija i ekonomska teorija sučeljene su i uspoređene.
Francis Fukuyama dovoljno je poznat da ga ne treba posebno predstavljati. On je jedan od najznačajnijih autora današnjeg vremena. Obično ga se svrstava u kategoriju novih konzervativaca i ...neoliberala, no ta etiketa se ne prima najbolje. Kao što je teško odrediti njegov ideološki predznak, tako je teško odrediti fokus njegova interesa. U njegovoj ranoj knjizi (The End of History, 1992.) tematski se određuje kao suvremeni filozof, ideolog liberalizma, no kasnije knjige (Trust: The Social Virtues and the Creation of Prosperity, 1996.; State Building, 2001.) označavaju ga kao teoretičara države.
Njegov interes nije samo politička filozofija ili reinterpretacija Hegela ili liberalističkih teorija. Stalni interes je povezivanje društvenih znanosti, etike i prirodnih i medicinskih znanosti. To ipak odvlači pozornost s njegova nastojanja da bujnu spekulaciju smjesti u okvir zakonitosti uzroka i posljedica društvenog razvoja. Njegov interes je pretpostavka o neprekidnoj promjeni društava, promjeni koja ima zakonitosti i nije samo statički opis institucija. Iz te perspektive, doista, kakvog smisla ima opis institucija, pravila i normi, bez dijalektike promjene? Fukuyama je sklon smatrati točnom ideju da se društva mijenjaju specifičnom evolucijom, dijalektikom slučaja i nužnosti.
Što ostaje od znanosti ako kao jedini kriterij prihvatimo opis postojećeg, a ne razmatramo uzroke i mogućnosti?
Teorije društvene evolucije nisu samo fazni prikaz promjena nego i pokušaj unošenja pravilnosti i reda u povijest. Rane teorije J. B. Vicoa, Ibna Khalduna, Grahama Sumnera, Lestera Warda, ili pak klasične teorije Marxa, Spencera, Louisa Morgana, Tönniesa i Durkheima, pa i noviji pristupi Toynbeeya, Pitrima Sorokina, kasnije Parsonsa, do još novijih Hobsbwna, Luhmanna i Alexandra, te popularnog Nialla Fergusona, nisu nastavak ideje Hegela, i njegove filozofije povijesti, već su sociološke deskripcije. Većina navedenih imala je samo snažnu želju opisati podizanje civilizacije kojoj pripadamo, pronalazeći da stvarnost ima elemente i nomotetske determiniranosti i ideografske slučajnosti.
Nova knjiga Francisa Fukuyame slijedi takvu intelektualnu tradiciju. To je velika i debela knjiga s tisućama bilježaka, stotinu stranica literature. Ako i pretpostavimo da iza toga stoji rad desetaka asistenata i pomagača, logistika interneta i američkih knjižnica, riječ je o kapitalnom djelu. O tome ne govori ni opseg, ni akribija, ni erudicija, već konačni rezultat. Politički poredak i politički raspad jedna je od onih knjiga koje će ostaviti traga. To je knjiga o modernizaciji svijeta, nastanku moderne države, demokracije i vladavine prava, o tome što se nekada podrazumijevalo pod tim pojmovima, i sadašnjem sadržaju tih pojmova. Zato knjiga ima strukturu povijesne studije.
Dvije navedene knjige jedinstveno su djelo, a periodizacija i dijeljenje na volumene posljedica je nastojanja da se ne ostane dugo u samozatajnom radu dok sve nije gotovo.
U tekstu se raspravlja o doživljaju protjecanja vremena i mogućih posljedica očekivanih klimatskih promjena krajem ovog i početkom idućeg stoljeća na prostorima cresko-lošinjskog arhipelaga. Oslonac ...radu temeljni su nalazi literature s područja "sociologije vremena", kao i rezultati dvaju sociologijskih istraživanja na ovim otocima tijekom 1988. i 1992. godine.
U uvodnom dijelu teksta skiciraju se osnovna problemska područja prisutna u sociologiji pri pokušaju istraživanja navedenih fenomena.
Prvi dio rada čini analiza mogućih utjecaja anticipiranih globalnih klimatskih promjena na socijalno - ekologijske značajke otočja Cresa i Lošinja. Razmatraju se moguće posljedice pretpostavljenog podizanja razine mora i porasta temperature na ovom lokalitetu (projekcije do 2100. godine).
Drugi dio rada čine glavni nalazi empirijskog istraživanja o mogućim utjecajima predviđenih globalnih klimatskih promjena provedenog na uzorku otočne populacije tijekom lipnja 1992. godine.
Sociologija znastvene spoznaje često se optužuje za relativizam i idealizam. Međutim, idealizam nije potreban niti koristan za sociološko objašnjenje znanosti, a također nije, kako mnogi drže, ...logički povezan s relativizmom. Određene forme relativizma posve su sukladne s određenim tipom realizma. Ovdje zastupani relativizam ne negira da izvanjski svijet utječe na zaključke znanosti nego tvrdi da ti zaključci nisu jednoznačno i ekskluzivno đeteminirani karakteristikama toga svijeta. Usvojivši realističko vjerovanje u postojanje neovisne realnosti, taj se relativizam suprotstavlja svim oblicima idealizma koji tvrde da nema od nas i našeg iskustva odvojene fizičke realnosti. Posve je pogrešno misliti da relativistička sociologija znanstvene spoznaje, ako želi biti konzistentna s vlastitim epistemološkim određenjima, mora odbaciti realizam. Iskustvo s projektom refleksivnosti jasno je pokazalo da sociologiji treba realistički jezik; u suprotnome, ona neće moći reći ništa zanimljivo o znanosti i znanju općenito.
Pojam održivog razvoja, koji je nastao u okviru ekološke tematike, ovdje se propituje u kontekstu sociologije razvoja. Ta se sociološka disciplina oblikovala u dva ciklusa: jedan obuhvaća razdoblje ...do početka sedamdestih godina, a drugi sedamdesete i osamdesete godine. U prvom ciklusu prevladava ekonomska, socijalna, politička i antropološka tematika, a u drugom se pojavljuje ekološka dimenzija razvoja. U prvom se ciklusu razvoj shvaća u znaku oštrih dihotomija (Sjever/Jug, razvijeni/nerazvijeni), a u drugom se pitanje razvoja globalizira, bitno mjesto zadobiva odnos prema prirodi, razvojna tematika poprima obilježja konsenzusa. Odnos sociologije razvoja prema pojmu održivog razvoja dvojak je: ona ga prihvaća kao racionalni model usklađivanja razvojnih interesa, ali istodobno upozorava na to da se iza tog modela kriju neprevladane, čak i pogoršane, razlike između razvijenih i nerazvijenih dijelova svijeta, između tehnoekonomske racionalnosti i ekološkog dimenzioniranja razvoja.
Rad ispituje trenutačno stanje i perspektive hrvatske sociologije. Kroz analizu istraživanja provedenog na malom uzorku eminentnih hrvatskih sociologa, autori raspravljaju (a) uzroke nepovoljnog ...stanja i (b) smjernice razvitka. Zaostajanje naše sociologije izazvano je kombinacijom vanjskih i unutarnjih čimbenika; medu vanjskim faktorima istaknuti su loš materijalni status sociologije i institucionalna zatvorenost s kojom se suočava, a medu unutarnjim ideološko naslijede, nedovoljna razvijenost kako teorijske tako i empirijske orijentacije, te problem sociološkog obrazovanja. U tekstu se razmatra i razvijenost profesionalnih kriterija sociologije. Istaknuta je nužnost organiziranja šire diskusije o strategiji ”demarginalizacije struke”, a četiri zaključne teze ponuđene su kao prvi korak u tom smjeru.
U ovom radu na slučaju Hrvatske pokušali smo otkriti determinante i obrasce podrške prijašnjem (komunističkom) i sadašnjem političkom sustavu
kao i očekivanjima za budućnost. Konceptualni i teorijski ...okvir polazi od pet dimenzija: klase, nacije, religioznosti, ekonomskog blagostanja i heterogenosti regija. Postoji opći obrazac ocjenjivanja sustavu u Hrvatskoj koji uglavnom korespondira s nalazima u ostalim post-komunističkim zemljama. Našli smo negativno vrednovanje prošlog sustava, više pozitivno se ocjenjuje sadašnji politički sustav (u slučaju Hrvatske više neutralno) i optimizam u pogledu budućnosti.
Premda se ovaj obrazac očituje kod svih grupa ipak ima mnogo značajnih razlika. Prošli režim se ocjenjuje manje oštro kod žena, profesionalaca, manje kvalificiranih radnika, Srba i manje religioznih ljudi. Zadovoljstvo sa sadašnjim političkim sustavom izražavaju manje obrazovani, seljaci, ljudi s manjim primanjima, više religiozni, grupe koje su sebe identificirale kao “niža klasa” te među onima koji su ostvarili neku uštedu u prošloj godini. Dakle, više intenzivna podrška sadašnjem režimu locirana je medu nižim slojevima hijerarhijske društvene ljestvice i na samom vrhu kod menagera-vlasnika. Zaključili smo da se formirala nova alianca između vrha i nižih slojeva socijalne hijerarhije kao što je postojala i u prijašnjem sustavu (Županov, 19X3), ali nova alianca sadrži druge društvene grupe i bazirana je na različitim interesima nego prije.
