Skupinska fotografija učiteljskega zbora Osnovne šole Brežice ob koncu šolskega leta 1950/1951.Na fotografiji so Lojen Francka, Zorčič Rozalija, Škrabl Lojze, Zagode Slavka, Bernetič Elvira, Habinc ...Zofija, Zorko Elizabeta (sedi druga z leve), Perčič Antonija in Šetinc Marija.
Po vojni se je Helena Puhar naselila v Ljubljani in se leta 1947 poročila z dr. Egonom Tomcem, pravnikom, raziskovalnim novinarjem ter programskim direktorjem na RTV Ljubljana.
Pavlina Bogdan Bijelić bila je učiteljica, etnografkinja i kulturna djelatnica u Dubrovniku i Cavtatu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Arhivska dokumentacija Ženske pučke škole Grad, u kojoj je ...kao nadučiteljica vodila administraciju, njezina korespondencija s Baldom Bogišićem te tekstovi objavljeni u periodici pružili su temelj za studiju slučaja i analizu djelovanja Pavline Bogdan Bijelić u javnom prostoru zajednice s obzirom na učiteljsku profesiju, etnografski rad, političke stavove i stavove o “ženskom pitanju”.
Njezin je učiteljski rad na samom prijelazu u 20. stoljeće obilježen sukobima s nadređenima. Bogdan Bijelić u učiteljskoj svakodnevici nije bila spremna na kompromise te ju je prkos stajao promaknuća. Čini se da je bila spremna na taj rizik: nakon 20 godina rada učiteljsko zvanje doživljavala je kao teret. S druge strane, entuzijastično se bavila sakupljanjem etnografskog gradiva iz Konavala
te zapisivanjem konavoske usmene tradicije. Stoga je u komunikaciji s urednicima i uglednim znanstvenicima, o kojima je mogao ovisiti njezin angažman u etnografskom i spisateljskom radu, zadržala konformistički pristup i strpljivu retoriku. Jednako je tako balansirala iskazujući političke stavove. Izbjegavala je, posebno u pismima Bogišiću, izraziti svoje simpatije prema političkim opcijama koje su, zapravo, bile nacionalne, “Srbi” i “Hrvati”. Izbjegavala je objavljivati u političkim novinama i časopisima (barem do kraja Prvoga svjetskog rata) ne želeći stvarati antagonizme koji bi joj bili prepreka u etnografskoj djelatnosti. Strahovi Pavline Bogdan Bijelić o utjecaju “politike” na njezin rad pokazuju kako, iako za žene ne postoje mehanizmi za aktivno sudjelovanje u politici, političke simpatije urednika, ravnatelja kulturnih i obrazovnih institucija, viših činovnika mogu indirektno utjecati na spisateljice, kulturne djelatnice, učiteljice i druge žene aktivne u javnom prostoru.
Analizirani izvori otkrivaju da je Pavlina Bogdan Bijelić svakodnevno bila suočena s grubom stvarnošću inferiornog položaja svog spola, iako je to izbjegavala direktno tvrditi. Ona je, kao i druge intelektualke, njezine suvremenice, barem deklarativno priznala determiniranost sudbine žena njihovom nježnijom prirodom i intelektualnom podkapacitiranošću – to je bila uobičajena forma prihvaćanja dominantnog diskursa o “ženskom pitanju”. Ipak, želju žena za napretkom I sudjelovanjem u generalnom razvoju svijeta, posebno u kontekstu modernizacije i globalnih ekonomskih i društvenih promjena tog doba, smatrala je prirodnom. Takav feminizam, istaknula je, ne treba shvaćati kao prijetnju. U svakodnevnom životu, Bogdan Bijelić nije bila tako pomirljiva; za svoje se umjerene feminističke stavove snažno zauzimala. Zacijelo svjesna da su velike ideje ženskog pokreta poput emancipacije i jednakosti spolova vrlo udaljen cilj za dubrovačko društvo, radila je početne korake u promjeni paradigme o položaju žena u društvu. Vodila je mnoštvo naizgled malih bitaka zauzimajući se za Konavoke, vezilje, umjetnice, obične žene; zahtijevajući za njih jednostavno poštovanje i ljudsko dostojanstvo. To je, u širem kontekstu, čini feministkinjom.
