U radu se daje prikaz regulacije elektroničkog agenta kao jednog od čistih oblika elektroničke komunikacije - načina za sklapanje ugovora elektroničkim putem. S obzirom na nepostojanje regulacije elektroničkog agenta u Europi te Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, autor daje prikaz regulative SAD-a kao paradigmatičnog pravnog izvora. Analizira se razlika u shvaćanjima propisa SAD-a i kontinentalnih prava oko očitovanja volje, odnosno analizira razlika između očitovanja volje i manifestacije volje te njihov utjecaj na sklapanje ugovora putem elektroničkog agenta. Razmatra se postajanje te način iskazivanja volje pri sklapanju ugovora putem elektroničkog egenta, kao i potreba za objektivnim tumačenjem volje, odnosno manifestacije volje koju iskazuje elektronički agent, a za osobu za čije ime i za čiji račun nastupa u pravnom prometu. Također se razmatra regulativa ovog područja u sklopu nacionaolnog Zakona o obveznim odnosima. Sugerira se minimalni pravni zahvat u nacionalnu regulativu kako bi se osigurala pravna sigurnost korištenja elektroničkog agenta u praksi.