Članak istražuje određene aspekte značenja i konceptualizacije fenomena kompleksnosti kao složene cjeline senzacija koje pridonose uspješnosti otvorenih prostora. Problematika rada obuhvatila je kritičko preispitivanje definiranja i dimenzija procjenjivanja složenosti otvorenih prostora te preispitivanje indikatora „optimalne razine složenosti“ parkova. Rad je uključio kombiniranje tri metode - strukture analize složenosti, metodu opservacije uz metodu brojanja te anketiranje. Metode su primijenjene na istom području rada – dva suvremena parka, a korisnici tih parkova našli su se u trojnoj ulozi – kao objekt promatranja i metode brojanja te kao ispitanici u anketnoj metodi. Provedeno istraživanje jasno ukazuje na to da je koncept složenosti važna komponenta uspješnosti parkova te da su složeniji dijelovi parkova posjećeniji i više cijenjeni od onih manje složenih. Također, pokazalo se da je za cjelovito praćenje kompleksnosti otvorenih prostora potrebno okupljati i vizualne i funkcionalne indikatore složenosti kao i dinamične dimenzije složenosti otvorenih prostora. Pri tome smatramo, a i rezultati tako govore, da je kod oblikovanja otvorenih prostora stanje velike složenosti optimalnije od stanja srednje ili male složenosti parkova.