U teoriji i praksi, pitanje društvenog ugovora kao bazu svake političke zajednice danas se praktički svodi na pitanje konstitucionalizma, odnosno politike u okviru vladavine prava, u čijem središtu je ustav kao najviši politički i pravni akt. Nakon raspada socijalističkog bloka mnoge su države morale preispitati prijašnje ustavne temelje i pritom uvodile liberalne vrijednosti. Tamo gdje to nije bilo moguće izvesti "odozdo prema gore", ili gdje je proces tranzicije bio otežan unutarnjim nasilnim sukobima, dolazilo bi do medunarodne intervencije i asistencije. Tako je i u kontekstu medunarodnog statebuildinga središnje mjesto zauzelo stvaranje novog ustava ili amandmansko mijenjanje postojećeg kako bi se akomodirao postojeći sukob. U fokusu ovog istraživanja je makedonski primjer, koji uvjerljivo prikazuje oscilacije u razumijevanju i primjeni ideje o društvenom ugovoru (i ustavu) iz prizme vanjske intervencije. Glavna hipoteza rada je da ad hoc intervencije dovode do kratkoročne stabilizacije, ali ne i do uspostave i stabilizacije političke zajednice na dugi rok. Akteri medunarodnog statebuildinga postaju zamjena za gradansko sudjelovanje, što potiče otudenja sustava vlasti od onih u čije se ime ona konstituira i upravlja.