Istraživanje predstavlja teorijsku i empirijsku analizu birokratskih i ne-birokratskih alata za rješavanje problema u organizacijama koje se smatraju kompleksnim adaptivnim sustavima. Polazeći od Stacyine teorije kreativne kompleksnosti, osmislili smo istraživački okvir sastavljen od pet indikatora (dimenzija): dezintegracija, nepravilnost, nestabilnost, disrupcija te devijacija (svaki od indikatora dalje je operacionaliziran u šest pitanja u upitniku). Imajući na umu istraživačku hipotezu, analizirali smo sklonost donošenju odluka slijeđenjem birokratske logike (linearnoga okruženja) s jedne strane, te logike kreativne kompleksnosti s druge. Razina sklonosti analizirana je u usporedbi s učinkovitošću rješavanja problema korištenjem metode ponovljene mjere MANOVA – (intersubjektivni faktor – UČINAK: 1. uspješan, 2. neuspješan). Sudionici istraživanja bila su 743 zaposlenika različitih organizacija. U istraživanju je korištena metoda upitnika K-T-1. Rezultati analize pokazali su da se stupanj uspjeha u rješavanju problema značajno razlikuje u tri dimenzije: nepravilnost, nestabilnost i devijacija. Veća sklonost kreativnoj kompleksnosti pronađena je u dvije dimenzije: devijacija i pravilnost. Veći uspjeh u rješavanju problema slijedeći birokratsku logiku pronađen je u dimenziji nestabilnost.